PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
U ZAVIČAJNOM MUZEJA GRADIŠKA, KRAJEM MARTA, OTVORENA JE PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA MILENE ERCEG. PRED PUNOM DVORANOM, MILENA JE IZLOŽILA SVOJIH 50 FOTOGRAFIJA KOJE SU NASTALE U POSLEDNJIH 10 GODINA. NA NJENIM FOTOGRAFIJAMA, ŽIVOT JE ZAPISAN SVETLOŠĆU.
MILENA ERCEG JE DOBITNICA BROJNIH PRIZNANJA I NAGRADA ŠIROM SVIJETA. U NJENOJ KOLEKCIJI SE NALAZE NAGRADE I PRIZNANJA IZ SRBIJE, HRVATSKE, UKRAJINE, ESTONIJE, TURSKE, HOLANDIJE, SEVERNE MAKEDONIJE, POLJSKE, GRČKE, INDIJE, MAROKA, KINE, RUSIJE, IZRAELA I DRUGIH ZEMALJA. MILENA JE PRVA ŽENA U BOSNI I HERCEGOVINI KOJA JE DOBILA POČASNO ZVANJE MEĐUNARODNE FEDERACIJE FOTOGRAFSKE UMETNOSTI.
IZLOŽBA JE BILA OTVORENA DO 18. APRILA 2024. GODINE.
Kako je prošlo otvaranje tvoje prve samostalne izložbe fotografija u Banjaluci, u Zavičajnom muzeju Gradiška? Da li si imala tremu?
Naravno! Trema u početku nije bila toliko prisutna jer sam razmišljala – to je moj grad, moja sredina, svi poznati ljudi, dragi ljudi. Ali kada sam stala pred publiku i vidjela koliko je njih došlo da me podrži, odjednom se stvorila trema i uzbuđenost. Srećom, kratko je trajalo. Nezaboravno veče, zaista. Veče za pamćenje. Hvala im od srca svima.
Do sad si osvojila toliko nagrada u fotografiji da verujem da je ovo za tebe bio samo javni nastup na koji si izašla i poklonila se.
Nismo ih pomenuli brojčano, bilo je dovoljno pogledati samu izložbu. Izložba ima svoju priču, odnosno moju priču o mom radu.
Sa čime si se predstavila na izložbi koja nema imena i zašto nema imena?
Izložba nije tematska i stoga nema ime, za takvo nešto treba da prođe vrijeme i da se recimo u toj temi nađe bar 40 vrhunskih fotografija. Na ovoj postavci se nalazi 50 fotografija, od kojih ima i dosta portretnih, a najzastupljenija je tema „ŽIVOT“.
Tvoj favorit je crno-bela fotografija. Zašto?
Crno-bijela fotografija uvijek predstavlja nekako realniju priču nego kolor, možda to ja samo tako vidim. Ima drugačiju simboliku. Nekako se lakše objašnjava, čita. U današnje vrijeme, monohromna fotografija se koristi većinom umjetnički.
Koji motivi u fotografiji te ostavljaju bez daha? Šta je ono što najviše voliš da fotografišeš?
Uvijek su to realne priče iz života, mene oduševi ako sam kroz fotografiju uspjela prenijeti jaku emociju. Nešto što sam sama osjećala tog trenutka. Nemam omiljeni žanr. Fotografišem sve što mi se u nekom momentu nađe pred okom. Znaju to biti i moje guske sa farme. Bitno je da imam dobar kadar, dobru atmosferu, da su elementi lijepo poređani. I eto dobre fotografije i ličnog zadovoljstva.
Kakvi očima gledaš stvarnost? A kakvim kroz objektiv?
Realno gledam na sve u životu, a tako je i kroz objektiv. Ponekad uradim i drugačiju priču, nešto kao konceptualnu fotografiju kojom šaljem poruku. Ne pronalazim se baš u konceptualnoj fotografiji, ostala sam vjerna stvarnosti i prenosu emocije.
Čemu učiš svoju decu, a šta šapućeš svojim ljubimicama kravama?
Djecu učim da budu dobri ljudi. Dobri ljudi su danas sve rijeđi. Dobar čovjek je najteže biti u današnje vrijeme. Služim im cijeli život kao primjer, njihova je odluka da li će je slijediti ili ne.
Ljubimce volim jako, vezana sam za njih. Mazim ih, nekad i psujem ako me naljute.
Tvoja stvarnost je specifična. Baviš se uzgojem muznih krava. Kako izgleda tvoj dan sa objektivom i tim svetim stvorenjima kravama?
Jutra i večeri su predodređeni za poslove na farmi, a pored fizičkih poslova koji nisu toliko teški ima mnogo administracije koja zna da uzima dosta vremena. Nikad ne planiram dane za fotografiju, uvijek je to neplanski. Ako sam krenula negdje zbog nečeg, pa mi je usput ili ako se tokom jutra pojavila neka svjetlosna prilika, prolongiram poslove i odlazim u šetnju sa aparatom. Devedeset posto mojih fotografija je nastalo spontano.
Tema aprilskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Self-care, self-love“. Kada si shvatila da je briga o sebi važna i šta je ono što primenjuješ u datim okolnosti ljubavi i pažnje prema sebi?
Shvatila sam onog trenutka kada sam počela da stvaram nešto mimo dnevnih obaveza, nešto što me je ispunjavalo a nije bilo nametnuto. Svaka žena treba da ima neki hobi, nešto što će je ispunjavati, jer to daje posebnu energiju. Smatram da je previše ulaganja u izgled u današnje vrijeme bacanje i novca i uzaludno potrošeno vrijeme. Ljepota je prolazna, starimo svakim danom i taj proces je nezaustavljiv. Kad prođe vrijeme, godine, shvatićemo to. Uvijek se žale žene koje su toliko dragocjeno vrijeme trošile na to, a mogle su da putuju, kupuju knjige, fotografišu ili čak pišu. To su stvari koje dušu čine lijepom, a kad je duša lijepa, sve drugo je zanemarivo.
Radim ono što me ispunjava I TO JE MOJA LJUBAV PREMA SAMOJ SEBI.
