in

TRKA ZA AUTENTIČNIM SNOM

PIŠE: ALEKSANDRA ILIĆ BJELICA, SLIKARKA

Gde je moja autentičnost usred vrtloga brzog tempa života?

„Nisam te video 13 godina. Izgledaš isto. Kažu da čovek ne stigne da ostari kada prolazi kroz oluju promena unutar sebe. Da li je to stvarno tako?“

O, da! Bogatstvo velikih životnih izazova zaista jeste dar. Transformacije moje ličnosti su rezultat obilja iskustava koja su mi, povrh svega, pomogle da razumem da su nas pogrešno učili šta znači ODGOVORNOST.

Svaki čovek, kao i svaka Božja kreacija, sam po sebi je savršen i ne treba silom menjati ništa. Umesto toga, što više upoznajemo svoje telo i dušu, tako se više prepuštamo da nas jasno kao mapa vodi kroz život. Dugogodišnja praksa koja je donela divne rezultate ne samo meni nego i drugim divnim ljudima, pomogla mi je da odaberem budući poziv. Moja želja je da se povežem sa još ljudi spremnih da se posvete onome što zaista jeste naša prava odgovornost – oslobađanju do spoznaje naše jedinstvene lepote s kojom smo rođeni i prepoznavanju novih načina kako da je otvoreno delimo.

Sada ću vam pričati o trenutku koji je pokrenuo promenu, a koji bi mogao da bude koristan i vama. Uprkos uspešnoj karijeri i vrućem životu u Njujorku, ispostavilo se da sam razočarala samu sebe, a toga nisam ni bila svesna. Prihvatanje istine nije nimalo lak zadatak.

Kada bi trebalo da konkurišem za novi posao, pisanje biografije bi se svodilo na brisanje stotine stavki. Shvatila sam da je moje svestrano interesovanje i raznoliko iskustvo, koje u poslovnom svetu često smatraju manom, zapravo moje bogatstvo. Dok sam živela i radila na tri kontinenta gotovo 20 godina, studirala sam i “upošljavala” ljudsku prirodu kroz organizaciju, neuronauku, psihologiju, ali i istoriju umetnosti i umeće liderstva. Stvorila sam široko polje razumevanja života putem prihvatanja različitosti.

Njujork, kao i Beograd sad, predstavlja urbanu džunglu prepunu talentovanih pojedinaca iz celog sveta i svi oni trče za uspehom dok istovremeno žele izraziti svoju autentičnost.

Beskrajni razgovori sa briljantnim ljudima sa kojima me je put spojio, a koji „odgovorno“ obavljaju svoje obaveze kako bi osigurali svoj opstanak, vode nas do iste “koske”:

A ti, kako si?

“Bole me leđa, ubiše me. Stomak mi se nešto naduo, ne znam šta mu je danas!”

Znači, okrećeš novi list, rešen si?

“Ma kad da stignem kad stalno nešto iskrsne?! Nemam pojma kako da se izvučem!”

Da li smo toliko uporni da ne dozvoljavamo ničemu da nas pomakne iz ustaljenog toka? Učili su nas da ćemo ponavljanjem postati profesionalni i da je nepogrešivost znak snažnog karaktera. Mi smo te lekcije prihvatili, utisnuli ih u svoje navike i sad živimo po njima. Stazu smo utabali do tančina, dobro je poznajemo i čvrsto stojimo na njoj. Pazimo da svaki korak bude pravilan, onakav kakvog od nas očekuju ili kako bi nas društvo proglasilo uspešnima, zar ne? Svesno ili ne, dopuštamo drugima da nas usmeravaju dalje svojim ocenama i nagradama. Utopljeni u svakodnevnim obavezama, zahtevamo sve više od sebe i od drugih.

Otvara mi se pitanje: Kako da uspeš u trci za osvajanjem autentičnog sna ako pratiš ustaljena pravila i hodaš sigurno ugaženim putevima proseka?

Da se vratimo par (desetina) godina unazad…

„Možeš li malo brže? Zašto se vučeš? Požuri!“ Podsetite se kako ste se osećali kada su vas gurali da ubrzate? Danas, mi guramo svoju decu. Nervi pucaju kad su naša deca spora, a mi kasnimo.

„Nisi više dete. Odgovorna si. Pospremi i uradi domaći, pa nakon toga možeš na miru da se igraš.” Počelo je tom rečenicom i jednom zalepljena naracija ostaje danas kao eho, a mi toga nismo ni svesni. Da li i vi same sebi često govorite: “Hajde brzo da završim ovo što moram da uradim kako bih kasnije mogla mirno da uradim ovo što mi treba. Dobro, to je gotovo. Sada samo još ovo, brzo. I ovo…”

Znate li šta je tu tako tužno? To što nam postaje NORMALNO u životu da ŽURIMO.

Međutim, prihvatanje istine nije lako, znam. Povredimo se na površini kože, pa zarastanje malene posekotine boli. I traje dugo. Koliko tek boli kada je potrebno iseći i presložiti misli ili karakter? Transformacija BOLI. Ali kada se najzad probudimo, rezultati su božanski.

Najzad, OLAKŠANJE. Osećate se sigurno kad sve držite pod kontrolom. Imate jasnu sliku, strategiju, planove, podršku, rezultate… Dugogodišnja priprema za uspeh. Sada smo spremni da pružite svoj maksimum… Ali!

Da li smo zaista uspešni ili smo dobili još “pet bambija” za uspešno obavljene zadatke?

Zamislite sebe u ovoj situaciji – nešto neočekivano iskoči i vi izgubite kontrolu! Kako se osećate kada stvari ne idu prema vašem planu? Osećate li se kao da niste uspeli? Da li ste ljuti? Uznemireni? Da li eksplodirate? lli ste i dalje fini, a unutra kulja?!

Prošla sam kroz sve to. Tek kada me je zdravlje ošamarilo, probudila sam se! Kako da započnem novi list?! Šta sam volela da radim kao dete? Krenula sam malim koracima, slikajući, dopuštajući vodi i bojama da slobodno teku i stvaraju svoje oblike na papiru i na platnu.

Do tog trenutka, sve što sam radila moralo je biti ne samo dobro, već i neviđeno. I trebalo je da se završi brzo jer me čekalo sto drugih stvari. Ali sad, postigla sam nemoguće za jednog perfekcionistu – isključila sam misli sa autopilota. Znate li šta to znači? Nema više očekivanja, upoređivanja, ispravnog, pogrešnog, hajde još ovo i tako do beskraja. Ma, nije me više briga za krajnji rezultat, već samo pustim osećaju da me vodi.

Dok su platna postajala sve veća, sve više sam dopuštala sebi još prostora za oslobađanje pokreta do slikanja plesom po celoj prostoriji, često i zatvorenih očiju. Što je najvažnije, postigla sam ogroman napredak prepuštanjem spontanom toku. Intuicija se probudila i vraća me korenima.

Što više vežbam sa bojama, to se više ista praksa preslikava i na ostale oblasti života – bez pritiska na rezultate i sa punim prisustvom. Takođe, uspela sam da treniram svoj um da slobodno razmišlja i u trenucima haosa oko mene. I što je najvažnije, postižem više nego ikad pre, čak i više nego kad sam bila superbrza mašina.

Kako mi se vežbom oslobađaju pokreti, tako se oslobađa naracija koja postaje vanvremenska. Otkrivanje dubina unutar mene i preslaganje kompletne slike Sveta me je bolelo beskrajno. Ali ne samo da slobađa dušu, već se kroz ovu praksu VRAĆAM SEBI. Povezala sam oblasti koje su me oduvek zanimale u jednu priču, okružila se prijateljima i mentorima, uspostavila partnerstva i vremenom uživamo u benefitima. Konačno sa sigurnošću mogu da kažem da sam uspela.

Sada moje iskustvo priča potpuno komforno toliko da delim svoj put sa vama. Izgradila sam čvrstu osnovu za novo mesto sa kojeg dalje širim ovaj kreativni virus u otvoreno polje motivacije i hrabrosti za druge da isto urade na svoj način. Kad se jednom oslobodite da se prepustite spontanom toku, biće vam lakše da primenite taj isti princip na sve sfere života.

Posebno volim da delim sa onima koji kažu – “Nemam talenta za umetnost!” Jer ova praksa nije slikanje, već je putovanje u prostor koji je potpuno vaš, koji diše sa vama. Gde se osećate opušteni i prisutni, čak i kada nemate svoj siguran prostor, vreme za sebe, slobodne dane za putovanja ili bilo šta što obično radite kad vam je potreban odmor, sveže ideje ili donošenje važnih životnih odluka.

Prostor u kom ste oslobođeni očekivanja, pretpostavki, predrasuda i ocena, gde se odmarate od buke i jurnjave, monotonije, u kome možete mirno osetiti sebe bez prekidanja. To je prostor čistog puštanja, otpuštanja i prepuštanja praksi koja vas oslobađa da budete svoji.

Autentičnost jeste dar koji svako od nas nosi, ali ostvari je samo onaj ko se usudi.

ŠTA MISLITE?

101 Poena
Upvote Downvote

ЈЕДИНСТВЕНО ВРЕМЕ КОПИЈЕ ОРИГИНАЛА

BE YOU