SLIKARSKA PESMA

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
INTERVJU: LJUBOMIR POPADIĆ
FOTOGRAFIJE: STUDIO ĐAKOV, IZ PRIVATNE ARHIVE

LJUBOMIR POPADIĆ, ROĐEN 26. AVGUSTA 1961. GODINE U ZRENJANINU. AKADEMIJU LIKOVNIH UMETNOSTI, SMER SLIKARSTVO, ZAVRŠIO JE U NOVOM SADU 1986. GODINE, U KLASI PROFESORA JOVANA RAKIDŽIĆA. ČLAN ULUCG OD 1994. GODINE. NJEGOVE SLIKE SU TEMATSKI VEZANE ZA PRIZORE MORA, BOKE KOTORSKE. DOBITNIK JE VIŠE NAGRADA I PRIZNANJA OD KOJIH SE IZDVAJA NAGRADA U VRŠCU NA MEĐUNARODNOM SIMPOZIJUMU FIGURATIVNOG SLIKARSTVA.

UČESTVOVAO JE NA VEĆEM BROJU SIMPOZIJUMA I LIKOVNIH KOLONIJA U ZEMLJI I INOSTRANSTVU. MNOGE NJEGOVE SLIKE SE NALAZE U MUZEJIMA, GALERIJAMA, PRIVATNIM KOLEKCIJAMA KOD NAS I U SVETU (CRNA GORA, RUSIJA, ITALIJA, ENGLESKA, ČEŠKA, AUSTRIJA, SAD, NEMAČKA, SLOVENIJA…).

DANAS KAO SLOBODNI UMETNIK ŽIVI I RADI U TIVTU.

KOJU ISTINU SLIKATE NA SVOJIM PLATNIMA?

Slikam onu istinu koju živim, onu istinu koja me okružuje, trudeći se da je ne ogolim do njene banalnosti. To ostavljam onima koji manje podnose život od mene. Ja ga živim uživajući u njemu i u svemu što mi on donosi. Tako ga i slikam. Tražim uvijek ono najljepše u njemu i trudim se da najdublju i najfiniju emociju utkam u svoje djelo, pritom se ne stideći da pokažem kakva i kolika su moja osjećanja. Moderna umjetnost je odavno protjerala emociju, a ja mislim da je utoliko siromašnija. Ovaj svijet ipak traži da prepozna ono lijepo u umjetnosti i o toj istini razmišljam i slikam je.

ROĐENI VOJVOĐANIN, SA PREBIVALIŠTEM U CRNOJ GORI. ŠTA JE U VAŠE SLIKARSTVO DONELA VOJVOĐANSKA NIZIJA, A ŠTA CRNOGORSKI KAMEN I PLAVETNILO MORA? ILI KAKAV VAM SE TO KARAKTER IZMEŠAO?

Odavno sam napustio te vojvođanske vizure i zamijenio ih ovim primorskim, kao djeca smo brat i ja došli da živimo ovdje. Možda, u nekom mirnijem… manje ekspresivnom tonu se prepoznaje to da sam rođen u ravnici. Takođe i tu zagasitu gamu koja se prepoznaje na mojim platnima možda neko poveže sa bojama njiva i ravnice. Ali u suštini mislim da mjesto rođenja manje utiče na to kakav ste senzibilitet, to se kasnije razvija kako upoznajete svijet koji vas okružuje. Moj usud je bio da živim uz more i da opserviram sve ono što priobalje ima. Tako da sam beskrajno oduševljen dok posmatram stare kamene kuće i njihov odsjaj na površini morske vode. Ili kad prepoznam sve one boje koje vidim dok se planine odslikavaju u Bokokotorskom zalivu. To me tjera na dalje i dublje slikarsko promišljanje, otvarajući mi sve one mogućnosti koje mi moj slikarski talenat nudi da se na najbolji način izrazim.

KAKO IZGLEDA VAŠ PROCES SLIKANJA? OD ČEGA POČINJETE? I ŠTAJE TEMELJ SVEGA U VAŠOJ SLICI?

Kao okoreli pobornik realističkog pristupa u slikanju, za mene je crtež i kao samostalna disciplina, a i kao početak svake moje slike, nezamijenljiv. Tako da uvijek počinjem sa jasnim, preciznim crtežom i čvrsto se držim toga. Tek kasnije, kad počne “ludovanje“ u pozitivnom smislu sa bojama u procesu slikanja, prepuštam se slobodnijem izrazu i tad nastaje pjesma.

ŠTA JE ZA VAS BOKA, MOTIV KOJI ČESTO ZAOKUPLJA VAŠU PAŽNJU? DA LI JE ONA BESKRAJNA MOTIVACIJA I INSPIRACIJA?

Imao sam sreću da baš ovdje u najljepšem zalivu na svijetu mogu da živim i da tu stvaram svoje slike. Da svakodnevno doživljavam tu ljepotu i da me ona neiscrpno nadahnjuje. Često biciklom obilazim zaliv i uvijek mi nešto novo otkrije ‘Nevjesta Jadrana’. Nagradi me, valjda. Da li je to neko drugačije svijetlo… neki oblak koji pravi drugačiju boju mora ili barka koja blješti okupana suncem – uvijek ima neko iznenađenje.

ŠTA JE LAKŠE RADITI – AUTOPORTRET ILI PORTRET? KOJE DETALJE ISTIČETE U LIKU?

Što bi narod rekao: “Kome bašta, njemu je sve isto.” Portret je disciplina koja me odavno zaokuplja složenošću koju u sebi ima. Jer portret nikad nije samo ono što je pojavno, ako u sebi ne sadrži i unutrašnju dimenziju portretisanog, onda je prazan. Zbog toga portretista mora da bude i psihoanalitičar, pronicljiv posmatrač koji vidi one crte koje označavaju karakter.

KOJA SLIKA BI VAS NAJBOLJE OPISALA?

Mislim da bi jedna slika bila i malo, a i mnogo u isti mah da me opiše. Vjerovatno bi nekom trebalo da pogleda sav moj opus da bi me “pročitao”, a nekom je dovoljna i samo jedna slika. Meni je uvijek malo i zbog toga uvijek tražim nove inspiracije žudeći da sve to islikam i dam ovom svijetu koji toliko volim. Još se nisam umorio i ostavio bih taj “opis” za kraj… neka me još malo.

AKT – MODEL UHVAĆEN U INTIMI, OVEKOVEČUJE SE TRENUTAK I SNAGA TELA. ŠTA JE ZA VAS DOBAR AKT I ŠTA ON MORA DA PREDSTAVI U PRVOM PLANU?

Jedna od tema za koju kažu da je “vječna”. Koliko slikara i vajara se trudilo da je predstave kroz istoriju umjetnosti. Ni mi slikari ovog novog vremena nismo ostali imuni, pa se dobar dio odlučuje da akt uključi u svoju tematiku. Akt ne mora da bude intima, jer se često osoba koju slikate najslobodnije prepušta vašem oku svjesna da u tome nema ni trunke voajerstva. Akt međutim ne smije da bude vulgarnost, on mora uvijek da bude u slavu ljepote, baš onako kako su nas tome učili antički vajari i slikari. Mene kod akta ne zanima savršenost, već estetika. Ja ga slikam zbog ljubavi prema čovjeku i želim da to osjete i drugi.

KOJA JE TAJNA AKTA KOJI VELIČA LEPOTU LJUDSKOG TELA?

Inspirisan ljepotom ljudskog tijela, umjetnik tu “tajnu” izvlači iz svojih njedara, prvo je sam dobro osmotri, a onda je pokaže i drugima. To je proces kroz koji on svjesno i mukotrpno prolazi kroz svako svoje djelo. Bilo da slika pejzaž, mrtvu prirodu, portret, uvijek je na “mukama”. Kad slika akt, on zaboravlja na sve muke kroz koje mora proći, jer tu se najbolje vidi ona najhumanija njegova strana, tu se vidi “Čovjek” u njemu i sve ono zbog čega ga je Tvorac stvorio.

UČESTVOVALI STE DO SADA NA TRI RADIONICE PIGMALION TAMNJANICA. TEMAT RADIONICE OKTOBRA 2020. JE BIO AKT. NASLIKALI STE ŽENU KOJA LEŽI U SVOJOJ LEPOTI I SOVU – OBE MUDRE I SVOJE GLEDAJU POSMATRAČA DIREKTNO U OČI. ZAŠTO STE SLIKU NAZVALI SOFIJA?

Sliku sam nazvao Sofija iz nekoliko razloga. Prvo zbog antičke mudrosti, onda zbog Aja Sofije, a naposletku zbog Sofije. I baš mi je naslov pomogao da ovaj akt, osim na fizičkoj, dobije i na svojoj duhovnoj ljepoti. Onog trenutka kad sam shvatio da će se slika tako zvati, ona je počela da “pjeva” odu ženskoj ljepoti skopčanoj sa njenom mudrošću. Vidite koliko malo treba, a u stvari mnogo, da slika ne postane obična priča, već najuzvišenija pjesma.