PIŠE: AMELA KESEROVIĆ
Nisam pristalica instant rješenja. Za sreću naročito. Radeći posao novinara, a kasnije i urednika, upoznala sam jednostavne i ugodne karaktere, ali i one vrlo komplicirane, za koje mi se uvijek činilo da najveću štetu nanose sami sebi. Živi i neposredni razgovori toliko puta su me uvjerili da tamo gdje je mnogo filozofije ustvari je malo istinskog života.
Okolnosti su me naučile da poštujem jedan princip: „Tuđe rješenje? Da, ali samo ako si s automobilom zalutao u raskrsnici“. Graditi i izgraditi se u stabilnog pojedinca koji se ne plaši unutar sebe tražiti prave životne smjernice naročito je važno danas, u globaliziranom svijetu, kada više izvjesno nije ništa, pa ni sloboda. Jer, vidjeli smo svu krhkost ljudske vrste kad ju je samo jedna odredba sistema ovog proljeća ograničila da se kreće od dnevnog boravka do granapa. I to ako mora. No, govoriti ili ono što bi mi u Bosni rekli „soliti pamet“ daleko je lakše od postajati i mijenjati se.
Ne posjeduje svaki čovjek jednaku snagu. Nisu nam ni ukusi ni želje isti, pa zašto bi nam bila jednaka rješenja? U sadašnjim prilikama u kojima veliki „jedu“ male, u neizvjesnoj životnoj utakmici ipak opstaju i izdvajaju se originalni identiteti. Oni koji svojim odlukama i ponašanjem ne inspiriraju samo sebe već i druge. O jednom sam slušala nedavno na zvaničnom Youtube i Instagram kanalu magazina u kojem upravo čitate ove redove. Naime, čovjek, srednjih godina, nekadašnji uspješni sportista, tragajući za smislom života, i doživjevši i sam brodolome, odlučio je krenuti na dalek put, te se sretati i razgovarati sa ljudima koje nikada u svom životu nije vidio.
Danas kada se mahom distanciramo jedni od drugih, što zbog naredbi kriznih štabova, što zbog vlastitih želja, gledam u ljudsko biće koje ide prema drugom ljudskom biću, i pitam se šta njega motivira da sate, ionako kratkog života troši na neznance? Odgovor ne znam. Ali poduhvatu snažno aplaudiram.
Jer današnji čovjek mahom je ili rob ili klon. Autentični su rijetki. Možda i zato što se autentičnost ne kupuje na kasi u supermarketu, već se za nju mora mukotrpno raditi na sebi.
Grčki filozof Heraklit ustanovio je da je promjena jedina prirodna stvarnost. Ali, koliko je danas ljudi na svijetu istinski spremno da mijenja sebe, a sa sobom i svoj mikrosvijet? Koliko ih se ujutro probudi i gledajući svoj lik u ogledalu obeća sebi kako će danas učiniti nešto korisno, drugačije i bolje, pa barem to bila i sitnica, a da to nije naprimjer uradio jučer? Koliko ih je spremno barem mrvicu svoga dobra dati drugom?
Iako nisam pretjerano gladna njegovog rukopisa, zanimljivo mi je kad Paulo Koehlo u svom „Priručniku za Ratnika svjetlosti“ bilježi: „Ratnik svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju. Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao; tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće. „To sam već prošao“, žali se svom srcu. „Doista, prošao si“, odvraća mu srce. „Ali nisi nadišao“. Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu jedinu svrhu: naučiti ga onome što ne želi naučiti.
Zamislimo samo da svi ljudi umjesto o ekspanziji teritorija sanjaju naprimjer o ekspanziji sreće. Zvuči kao utopija? Možda. Zamislimo na trenutak…Vidiš, moguće je. Ključ je u tebi, ti odlučuješ koja vrata ćeš otključati. Ti!
