NEĆU ROMEA, HOĆU TEBE

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: TATJANA R. ĆALASAN
FOTOGRAFIJE: SLOBODAN ANĐELKOVIĆ I IZ PRIVATNE ARHIVE

TATJANA R. ĆALASAN, PESNIKINJA, ROĐE­NA 1977. GODINE U ZENICI, SA STALNOM ADRESOM U PODGORICI. U NOVOM SADU JE ŽIVJELA GOTOVO DECENIJU. AKO BI SE PREBROJALI DANI, NAKUPILO BI SE TU DANA I ZA BEOGRAD I SARAJEVUO. GER­MANISTKINJA, PASIONIRANA I DALJE, ALI POSLJEDNJIH GODINA PIŠE PJESME BEZ REDA I RIME. DAVNO JE ŽELJELA DA BUDE OPERSKA PJEVAČICA. ŽENA GORŠTAK, ODANA PLANINI I KAMENU, DOBRO UŠTI­MOVANOJ VIOLINI I PJESMI. PONOSNA JE NA SVE SVOJE ĐAKE I STUDENTE PO ŠARE­NOM SVIJETU I NAJVIŠE VOLI KADA LJU­DI ZAVOLE NJEMAČKI JEZIK, MALO ZBOG NJE, A MNOGO VIŠE ZBOG SEBE. PRIJE OVE ZBIRKE, 2021. GODINE JE IZDALA SVOJU PRVU GRAMOFON NA JEDNU NOĆ.

Nova zbirka poezije nosi naziv „Neću Ro­mea, hoću tebe“ po stihu iz jedne od 82 pesme koju su našle svoje mesto između korica knjige. Kakаv poetičan i realističan naslov.

Baš mi je drago da si ga tako opisala. RYL magazin je prvi za koji pričam o svojoj novoj zbirci. Osjećam da je to dobar znak, posebno februarsko izdanje. Malo ljudi, osim saradnika, zna da se priprema nova zbirka. Ne želim biti tajanstvena, ali Romeo-iznenađenje neće ni­kome škoditi.

Naslov je i jasan i direktan, bez znaka uzvika, izjava, jasnost, jednostavnost. Kad znaš šta hoćeš, a i šta ne. Koliko je čarobno kada živiš svoju istinu, još čarobnije kada spoznaš šta i koga želiš, a možda najčarobnije kada zave­deš čuku u grudima i jasno nekome kažeš – ej, hoću tebe. Dosta mi je prinčeva. Umorila sam se od kvazi Romea, pokušaja Romea, samoprozvanih Romea, svojih umišljaja da su Romei baš takvi za mene, pa nezgodnih zavr­šetaka, sopstvenih naivnih poduhvata, dok mi nije došlo do srca da ga i ne želim, tog za(u) mišljenog Romea. Želim biće koje neće skaka­ti po istorijatu pamćenja života koji živim i kako ga želim živjeti. Sada sam jasna i fino glasna. Ko onda da odoli meni, zapravo mojoj poeziji? Ovdje mislim na cio koncept jasnoće emocija, misli, iskazivanja želje u životnom, proživlje­nom i mekanom tonu ljubavi, naklonosti i njež­nosti. Sa rafiniranom količinom bibera, kako je rekla jedna od autorki utisaka.

Knjiga poezije podelja je na četiri dela. Prvi nosi ime Jagoda, drugi deo Višnja, treći Dunja, a četvrti Nerandža. Zašto ovakva podela i odakle nam dolazi ta Nerandža?

Svaka voćka je naravno i žensko ime sa ra­skošnom simbolikom. Prvo sam bila zanesena idejom metamorfoze žene, neka ostane i to kao opcija, ali sam poslije izmaštala i shvati­la da sve one mogu da žive i različito kucaju u svakoj od nas. Sa Dunjom sam se možda najduže družila, dunjaluk na arapskom znači svijet, a koliki je tek taj svijet kada zaroniš u sopstvo. Dunja je introspekcija, možda najbol­nija tačka knjige. Možda. Nerandžom završa­vam zbirku. Ime je perzijskog porijekla, naišla sam na njega čitajući o Desanki Maksimović, zapravo naišla sam na fotografiju nje kao dje­vojčice sa bakom po ocu – Nerandžom. Kakvo ime! Malo sam istražila, značenje je predivno, Nerandža je hrabra, odana, stabilna, original­na i invetivna. Nerandža je i zrela žena, i te kako puna sokova i slasti življenja, sa dovoljno debelom korom, onom životnom.

„Neću Romea, hoću tebe” je spomenar slenga generacije sedamdesetih, emo-to­nova jedne zemlje u nestajanju i tranzici­je u nastajanju, pokušaj spasavanja ljud­skosti i cjelovitosti pred velikim dramama istorije koje su prouzrokovale ništa manje privatne drame. Lirski subjekat odbija da evoluira u osnovnoj ljubavnoj emociji, po­kušava da zadrži radosti i boli prvih ljubavi. Vječita djevojčica je zaljubljena u žudnju i nemogućnost realizacije svoje jedne i jedi­ne ljubavi i želi da zaključa ljepotu tog do­življaja.“

Iz recenzije, dr Tatjana Jovović

Ah, ta generacija rođena sedamdesetih, mislim da će se o njoj još pisati u smislu nepripadanja nečemu ili ničemu, zapravo svačemu. Gene­racija koja je od lopte i klikera, preko komodo­ra, pa analognog, digitalnog, optičkog i ko zna čega između, došla do momenta vještačke in­teligencije. Za četiri decenije. Malo koju je sve to zagrebalo i obilježilo. Pričam o opštem, a kada se svede na regionalno ili individualno, to dođe da imate iza sebe staro fabričko predrat­no podešavanje, rat, poslijeratno čudno (ne) snalaženje i skamenjenost, pa početak mileni­juma. I gdje je tu obična žena koja nije stigla da bude prava pravcata tinedžerka, na primjer? U mome slučaju je neumjesno i nehumano bilo i pričati o tome, jer tada je bio rat, a kada je rat, adolescencija je ne-tema. Moj lirski subjekat se tek kasnije rasklijao. Govorim o nenamjernom čuvanju djevojčice u sebi. Ta sintagma je oz­biljno iskomercijalizovana, pa je i izbjegavam. Više volim da kažem da jesam žena svojih go­dina, da imam često i naivne postavke kako svijet funkcioniše, a da sam sa tom vječitom šašavicom sada na ti. Dobre smo drugarice, taj gore pomenuti djevojčurak i ja, sada i ovdje.

A ljudskost i životnost želim da sačuvam pod svaku cijenu. Makar mi rogovi izrasli.

Pesnici i pisci danas imaju prilike da jako dobro koriste vek u kojem žive u svom stvaralaštvu. Na tom polju, poigrala si se i sama. Svaka tvoja pesma je snimljena kao audio-zapis i može se slušati preko QR koda koji se nalazi pored svake pesme. Četiri gla­sa su obojila tvoje stihove, od toga jedan muški. Ovo je prva knjiga u Crnoj Gori ura­đena na ovakav način.

Da, gotovo da sam sigurna je ovo prva knjiga u Crnoj Gori stvorena na ovakav način – 82 pje­sme su pročitala četiri glumca, od toga jedan glumac, dakle muški glas. Ne valja ako nema muškog glasa, jer višeslojnost bića je nešto što prihvatam i učim da zavolim. Gotovo dva sata snimljenog materijala, sa originalnom mu­zikom, inspirisanom stihovima, te na kraju vi­deo produkcija kao poseban, dodatni vizuelni pečat. Obožavam da povezujem umjetnike i da zajedno radimo na nečemu što nam ispunjava srca i grije dušu, što nas pokreće i čime pomje­ramo granice. Neka su male, ali se pomjeraju. Svi su na prvu pristali i skočili smo. Vidjećemo sada kako će djelovati, ali gotovo sam sigurna da smo nešto pomjerili jer prosto je nemoguće da ako sebe dajete do tačke kada ne znate i ne možete (u tom momentu) više, da to ispadne loše. Mi i ne razmišljamo drugačije. Ovo mi, mi­slim na brojni tim koji mi je pomogao da dođem do materijalizacije vizije svoje druge knjige. Vjerujem u zajednički rad individualaca, dobru povezanost i prihvatanje sadašnjosti, odnosno tehnologije koja nam nudi i te kako. Audio-za­pis knjige je prilika da knjigu čuju oni koji nisu u prilici da dođu na promociju, lica sa posebnim potrebama, ali je i za one koji vole da slušaju audio-zapise. Nije ovo nikakvo posebno otkri­će, ali jeste posebno što je svaki korak brižljivo isplaniran, urađen i umjetnički svojstven. Pravi mala pločica uspomena za dolazeće.

Svoje pisanje nazivaš „šašavim“ i trudiš se da tvoje pesme osvoje sve, najmanje „inte­lektualce“, a da najviše ožive i budu čitane među sasvim običnim svetom. Zašto?

Nerijetko sam i na promocijama prethodne zbirke govorila da mi je primarna želja razbiti izgrađeni zid između autora i publike, zapravo predrasudu da je poezija dosadna, preintelek­tualna ili neuhvatljiva. Vrijeme je da i poezija pokaže ko je glavni, ko može da zavede, za­nese, razruši predrasude, zaintrigira i na časak zaustavi na promišljanje. Moje je da joj taj put olakšam, rastjeram oblake preuvjerenja.

Kako shvataš trend, tako bih ga nazvala, da se poezija živi i plasira na nestandarne na­čine, ne sam kroz knjigu, već putem sjajnih poetskih večeri na sceni ispred publike ili kroz audio-zapise. Kako god, samo da živi i da je ljudi dišu.

Poezija diše od kada postoji čovjek. Usmenim putem, izgovorena pred publikom, uz vatru, na gumnu, proplanku, u odajama, zatvorskim će­lijama i koliko vas mašta i znanje nosi: na naj­različitiijm mjestima. Zašto onda ne i danas? Vjerujem u njenu moć slojevitosti izraza, lako­će prenosa emocije, zgusnutost raskoši riječi. Ne možete zamisliti gdje bih ja sve imala svoje promocije, samo da je izvodljivo, a neka mjesta će i biti realizovana. Ako su naši preci mogli, zašto ne bismo i mi danas kada nam tehnolo­gija baš olakšava. Za poeziju se vrijedi i boriti. Ako sjediš skrštenih ruku, kao da odustaješ od nje kao autor. Znam da će možda pomisliti da treba pustiti da pronađe svoj put, nije to daleko od istine, ali isto je lijepo da se podrži. Ne mogu nekoga da uvjerim da čita moje retke, ali mogu za sebe da kažem da sam rašila ruke, otvorila srce, sve ispečatirala na papiru i dala se više nego mnogo. Zaista bi bilo neodgovorno da je pustim da sama putuje u svijet. Neka ide sama kada odraste, ta moja poezija. Za sada je još šašava i mlada po iskustvu.

Kada bi tvoju suštinu mogao da opiše stih – koji bi to bio?

U ovom momentu, upravo uvodni dio Romea:

Šeherezada je pričala da preživi, ja svoje pje­sme krvarim da ne umrem.

Želim da živim od sopstvene krvi: A pozitivna. A kao Ajmo? – Ajde!

Neću da budem ničiji sok,

hoću da padnem i razlijem se u zemlju.

Kao klica preživjele.

Neće me nadživjeti mimikrizovane izdajice vje­štica.

Samo preživjele, koje su odgovorile:

Neću Romea, hoću tebe!

Ali bi bilo dobro po mene i čovječanstvo da idu­će godine budu neki drugi stihovi moje suštine, jer uživam u transformacijama svoje ličnosti.

Knjiga poezije „Neću Romea, hoću tebe“ ima svoj put predstavljanja i upoznavanja sa svojim čitaocima prvo u Podgovorici, pa u Sarajevu, Trebinju, Novom Sadu. Da li te ti susreti sa čitaocima raduju i šta ti donose?

Uvijek. Volim nova radoznala lica i pratim njiho­ve pokrete kada se čita poezija. Ako se može prenijeti u riječi to što mi pakovanje kofera i davanje sebe pred nepoznatim ljudima znači, otprilike bi glasilo – Neka si sve ovako, baš-baš ovako! Razmjena ljubavi, dobrih energija, emo­cija i putovanje u nepoznato je postalo takvo bogatstvo (mislim, oduvijek je i bilo!) da nije loše da ponovim: E, neka sam baš sve ovako!

Tema februarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „In the Name of Love“. Šta činiš u ime ljubavi?

Prvo mi je palo na pamet da grunem romanti­čarski – Pa sve bih učinila!

Neću tako, hoću drugačije, životnije: Dozvolila bih sebi da se ne stidim te emocije! Bila nježna, najnježnija moguća, ali na kraju ipak i ono što jeste moja suština – vjerna i borbena lavica!

A možda bih, kad tek porazmislim, isto neke stvari odradila na caku! Lafovski i brzopotezno!