PIŠE: SANDA MESINOVIĆ, UČITELJICA KUNDALINI YOGE
Nikada nije bilo riječi o novcu, uspjehu ili slavi. Nikada nije imalo veze sa priznanjima, nagradama ili povlasticama. Prosto, nije nikada imalo nikakvih dodirnih tačaka sa ciljem da me ljudi vole, prepoznaju na ulici ili obožavaju.
Nikada nije o tome bilo riječ.
Oduvijek je u stvari imalo veze sa onim šta se dešavalo u meni. O onome šta sam ja osjećala, šta me boljelo, o čemu sam sanjala i šta sam htjela da podijelim svijetu.
Tako sam, prije pet godina, jedno jutro ustala i shvatila da nisam srećna. Sve korporativne plate, priznanja i pozicije nisu imale nikakve veze sa onim kako sam se osjećala iznutra.
Sve je bilo tu, a opet, neka ogromna, velika, sveispunjujuća rupa je popunjavala prostor u mom tijelu. Šta god kupila, šta god iskusila, koliko god puta čula od partnera de me voli i šta god probala, nije moglo nahraniti tu gladnu neman praznine.
I onda je duša je počela da traga sama od sebe.
Duša je krenula u potragu za srećom, onom iskonskom koje se sjećala, ali nije mogla da shvati gdje je nestala.
Tako sam ja, u ovih pet godina, prošla sve ono što jedna „normalna, obrazovana, inteligentna i perspektivna“ djevojka nikada ne bi izabrala za sebe. Neću reći da sam počela da divljam, ali sam sigurno radila stvari koje su bile nesvojstvene za mene i za moju okolinu.
Upravo na tom putu, desilo se to da se moj naučeni, unaprijed isplanirani život, počeo u fragmentima rušiti, sve sa ciljem da se više približim svom srcu. Znate ono mjesto u koje nažalost rijetko idemo, ali nam često nedostaje.
I tako je žena iz biznisa, sa dobre pozicije, odjednom počela da istražuje homeopatiju, theta tehnike, da ide na Porodične rasporede, da se otisne u Indiju, pleše i istražuje šamanske tehnike Južne Amerike.
Izgledala sam čudno, naporno, neshvatljivo okolini, i sada mi je jasno da sam bila takva iz oduševljenja i sreće, koja je izbijala iz činjenice da sam unutar sebe, svaki dan, kroz meditacije i ostale tehnike, otkrivala neki novi sloj sebe.
Snagu, volju, upornost, osjećajnost, povjerenje, ljubav prema sebi, i još mnogo toga što sam samo MISLILA da imam, otkrila sam samo kroz ovo. Nijedna škola nam ne pokaže taj svijet unutar vas, nijedno formalno obrazovanje vam ne da onu volju i vjeru, već naprosto pokušava da vas uklopi i smanji.
Ja sam objeručke prihvatila, da kažem progutala, sva nova znanja, koja su dolazila sa „alternativnim“ učiteljima i znanjem, a sve u cilju da promjenim život na bolje i da napokon progovorim iz duše.
Sve se počelo mijenjati i rušiti, jer prosto mora, ali ja sam pjevala.
I, naravno, sreća je uskoro počela da kuca na vrata, a ja da ih otvaram sve češće i češće. Počela sam da pišem, da putujem još više, da na tim putevima upoznajem iste kao i ja.
One koji tragaju.
Tragali ljudi, tragala i ja za pogubljenim dijelovima sebe. Da sam samo znala ranije da pjesma zvuči božanski samo ako je srce čisto i bez straha od ljubavi, nikada ne bih uzimala časove pjevanja.
Prosto ili duša pjeva, ili glava misli da pjeva.
Ne ide oboje.
Kada sam spoznaja sve te ljepote koje imamo unutar sebe, onda sam počela da pokazujem drugima kako da dođu do toga.
To me dovelo do toga da ostavim korporativni posao nakon dvanaest godina i da se posvetim samo kundalini yogi bez straha. Taj unutrašnji zov je bio ispravan, jer vam upravo ovo pišem iz Dohe, Katara, u koju sam došla kako bih radila yogu na njihov poziv.
Tu je negdje ojačalo moje povjerenje u Univerzum, Boga, Kreatora, kako god želite da ga zovete, jer vam uvijek da ono što vam treba i za šta ste spremni, nikada gram više ili manje.
Da vam vašu pjesmu u svakoj etapi života, a vaše je da je pjevate najbolje što znate, sa vjerom i hrabrošću.
Međutim, ono što sam negdje spoznala jeste da smo svi odgojeni na nekim obrascima, ustaljenim pravilima ponašanja, razmišljanja, čak i volimo na isti način, pa zbog toga tu pjesmu koja je samo nama namijenjena, ne čujemo, i svi za sebe mislimo da smo prosječni, da ne zaslužujemo iskonsku radost i lakoću.
To su sve igre uma, koji nažalost ima prednost nad srcem. A srce je mjesto u koje se treba spustiti i iz njega donijeti odluke i pratiti unutrašnji glas.
Tek kada pogledamo u sebe, otkrićemo da su nagrade, blagostanje, prizananje, sreća i bezuslovna ljubav bili oduvijek dio nas.
I da smo mi jedini koji ih sebi možemo dati.
Danas, ja pjevam, i to pjesmu svoje duše.
I ona je moja, najvrijednija pjesma na svijetu.
