CRNO BELI SVET

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
INTERVJU: MILENA ERCEG

FOTOGRAFIJE: MILENA ERCEG

MILENA ERCEG JE POLJOPRIVREDNI PROIZVOĐAČ, IMA FARMU SA OKO 38 MUZNIH KRAVA, PROFESIONALNI FOTOGRAF, ZALJUBLJENIK U KAKTUSE I KNJIGE. ŽENA KOJA SVOJ ŽIVOT ŽIVI NA AUTENTIČAN NAČIN – VREDNO I DOMAĆINSKI. ODRASLA JE NA SELU, ŽIVI U PREDGRAĐU GRADIŠKE U REPUBLICI SRPSKOJ. NJEN RADNI DAN POČINJE U 5 UJUTRO I DO 7 I 30 OBAVI MUŽU 400 LITARA MLEKA, NA ČETIRI MUZNE JEDINICE. GODIŠNJE MLEKARI ISPORUČI 130 HILJADA LITARA MLEKA. ZA­TIM HRANI TELIĆE, PA DECI POSTAVI DORUČAK. I TAKO OKO POLJA, KRAVA, DECE, FOTOGRAFIJA… ŽENA ZMAJ U 21. VEKU.

NEOSTVARENI SAN JOJ JE DA PUTUJE PO EVROPI I SVETU – IAKO IMA USLOVE ZA TO, NEMA ZAMENU ZA MUŽU KRAVA. OSVAJA NAGRADE NA RAZNIM FOTO-KON­KURSIMA OD INDIJE, UKRAJINE, ESTONIJE I GRUZIJE, DO SRBIJE, HRVATSKE, MA­KEDONIJE I BOSNE I HERCEGOVINE. IMA JE SJAJNE REZULTATE I U MAROKU, KINI, RUSIJI, ITALIJI, IZRAELU, FRANCUSKOJ I DRUGIM DRŽAVAMA SVETA. ČLANICA JE UNIVERZITETSKOG FOTO–KINO KLUBA BANJA LUKA, ASOCIJACIJE ZA UMJETNIČ­KU FOTOGRAFIJU BIH, TE FOTO-SAVEZA SRBIJE.

KAKO STE ODLUČILI DA SE BAVITE UZGOJEM MUZNIH KRAVA?

Odrasla sam na selu, stoga sam mnogo stvari znala da radim. Prije krava smo radili sa plas­tenicima, a tada smo imali samo tri krave. U međuvremenu, tokom nekih 6 godina, povećavao se broj grla, a proizvodnja u plastenicima sman­jila se na minimum (imam i sada plastenik). Od početne jednodnevne proizvodnje mlijeka od oko 30 litara, danas imam 450 litara. Za to vrijeme, izgradili smo kuću i farmu, nabavili svu potrebnu mehanizaciju i još mnogo toga.

POSAO NA ZEMLJI I OKO STOKE NIKADA NIJE BIO LAK. I PORED SILNE MEHANIZACIJE, DA LI UVEK FALI DO­VOJLNU RUKU DA SE PRIVATE POSLA?

Jeste tačno, mada je danas drugačije vrijeme. Mnogo se napredovalo modernijom mehanizaci­jom tako da mašine zamjenjuju dosta toga. Mla­di odlaze sa sela i jako je teško pronaći radnike u toku sezone.

POSAO TI JE FIZIČKI NAPORAN, A DA LI JE I STRESAN? MENI SE ČINI DA ZEMLJA I STOKA DONOSE NEKU VRSTU MIRA.

Ponekad zna biti stresno, ali imamo tu slobodu da se pored životinja ne opterećujemo izgledom i ponašanjem, jer nismo u kancelariji ili nekom sličnom mjestu, atmosfera je opuštena. Zanim­ljivo je što i tu ima smiješnih scena. Krave su posebne i svaka drugačija i na svoj način.

DA LI NAJOMILJENIJE KRAVE IMAJU IMENA?

U početku, dok ih je bilo do 10, bilo je imena i izbora. Poslije više nisam mogla da smišljam. Imam sada jednu Maju koja mi je omiljena, jer sam ju spasila da ne ugine.

KADA NAĐEŠ VREMENA DA SE BAVIŠ FOTOGRAFIJOM KADA TI DAN PROLAZI RADEĆI U POLJU?

Ustajem svako jutro u 5 već godinama – moj po­sao oko muže, higijene, hranjenja teladi, traje nekih dva sata i trideset minuta. Zatim dolazim u kuću, ako mi je vrijeme i svijetlo odgovaraju prošetam aparatom pola sata do sat i fotkam u prirodi. Pošto jedina kuvam u kući, pripremam doručak, ručak i zatim ponovo imam neko vrije­me na raspolaganju. To vrijeme koristim za rad sa cvijećem ljeti, plastenik, bašta, fotografija, imam i mnogo knjiga, često čitam. Poslije 17 časova ponovo sam na farmi i sve traje nekih dva sata i 30 minuta. Što se tiče slobodnog vremena, uvi­jek ga koristim za sebe – ili fotkam ili pripremam konkurse. Jako malo posjećujem kozmetičare, frizere, kafiće…

KADA SI SHVATILA DA JE FOTOGRAFIJA DEO TEBE SAME I DA PIŠEŠ SVETLOŠĆU NA AUTENTIČAN NAČIN?

Moja ljubav prema fotografiji traje još od djetin­jstva. Nakon požara porodične kuće, izgorjele su mi sve fotografije iz djetinjstva do tada, a baka ih je baš čuvala. Sve smo kasnije vratili, samo fotografije nismo nikad. Tako kada bih svako sledeće fotkanje imala, čuvala bih te fotografije više nego bilo šta na svjetu. Poželjela sam apa­rat i otac mi je kupio malu analognu Smenu sa kojom sam počela da fotkam. Jedno vrijeme sam pohađala i foto sekciju u školi. Za sve to vrijeme sam sakupila mnogo fotografija koje i danas imam i čuvam. Kada sam riješila neke važnije životne stvari, kupila sam DLSR i počela da fotografišem mnogo šire.

DA LI SI „LOVAC TRENUTKA“ ILI VIŠE VOLIŠ DA SAMA POSTAVIŠ SCENU?

Najviše me privlače spontani trenuci. Volim real­ne priče iz života ljudi na fotografijama. Ne vo­lim da režiram priče i koristim ljude da glume u tome. Sve je spontano, portreti nastaju dok su moji junaci u hodu, akciji.

CRNO-BELA VS. FOTOGRAFIJA U BOJI

Crno-bijela. Pošto najviše fotografišem ljude i život u okolini, crno-bijela mi to najbolje dočara. Da bi bio kolor, mora da ima posebnu harmoni­ju boja koja stvara sklad. Kad vidim siromašnu fotografiju u boji odmah je konvertujem u crno-bijelu da uporedim, u većini slučajeva takva i ost­ane.

FOTOGRAFIJA KAO ZAUSTAVLJENI TRENUTAK U VRE­MENU. MI FOTOGRAFI GA KRADEMO I STAVLJAMO U VEČNOST. KAKO BIRAŠ SVOJE MOTIVE?

Kad krenem aparatom vani nikad ne idem sa namjerom – sad odoh da napravim dobru fotku. Sve moje bolje fotografije su nastale spontano i slučajno uočavanjem trenutaka hodajući ili se vozeći u automobilu. Bitno mi je da je aparat tu, a za dobar motiv, dobru priču, isplati se stati bilo gdje i škljocnuti.

DA LI IZRAĐUJEŠ SVOJE FOTOGRAFIJE ILI IH ČUVAŠ U KOMPJUTERU?

Izrađujem fotografije. Imam ih baš mnogo, na hiljade, ali isto tako čuvam ih na više diskova kao kopije u slučaju da se desi da nešto pregori, pokvari se…

OSVOJILA SI MNOGOBROJNE NAGRADE. KAKAV JE OSEĆAJ I KOJA TI JE NAJMILIJA?

Za neko kraće vrijeme u kom sam učestvovala na preko 100 izložbi osvojila sam oko 50 nag­rada. Na prvoj izložbi na učešću Asocijacije umjetničke fotografije osvojila sam drugo mjes­to za portret djevojčice, to mi je prva i najdraža nagrada.

KADA MOŽEMO DA OČEKUJEMO TVOJU PRVU SAMOS­TALNU IZOŽBU?

Nadam se izložbi do kraja godine. Kao članovi Asocijacije, imamo pravilo održati najmanje tri izložbe prije konkurisanja za viša zvanja. Tako da me to čeka u neko skorije vrijeme.

ŠTA TI JE OVIH DANA U KADRU?

U zadnje vrijeme sam radila portrete – sa ulice, u prirodi, i nešto fotografija iz prirode

Jer proljeće je, blago je svjetlo i još uvijek nisu jaki kontrasti, pa se može fotografisati da se izvuče tehnički korektna fotografija.