PIŠE/FOTOGARFIJE: MIONA SIMOVIĆ
Najtiša stvar u našim životima je budućnost.
U epohi koja traži da reagujemo odmah, dok život pulsira na mestima kojima je buka pozadina, predosećam da u mnogima od nas mora da postoji unutrašnja geografija koja se menja i promalja se jedno malo hrabro „zašto“, širi se i traži više svog svetla.
Sve što će postati istina najpre se pojavljuje kao sumnja.
Sve što nas čeka prvo nas izazove. Gleda nas neko vreme iz prikrajka i procenjuje, potom će nas dugo gledati — pravo u oči.
Verujem da takvu budućnost viđamo u malim prelazima, poput daha koji zaustavi rečenice koje prećutimo, kao i u treperenjima koje pokrenu one konačno izgovorene. Tu se ona sakrila, među skučenim pravilima koja smo odbacili, dok smo drugom rukom sadili klicu sreće koja će rasti tamo gde nije oduzela tla od drugih. I možda mnogo češće, sačekaće te budućnost u načinu na koji ustaneš iz kreveta, uzeće oblik dostojanstva izbora da ne reaguješ na svaku provokaciju, dobiće odsjaj hrabrosti ako ne udomiš baš svaku misao koja je želela da te uplaši. Kada staneš ispred planine — ti već znaš jesi li čovek koji joj je dobrodošao.

Podelilo se to izmičuće sutra u male partiture da bi jednoga dana zasviralo maestralno. Tu je, u svim tvojim pobedama kojima si dozvolio i da kasne, pa neka su im prethodile i godine kolosalnih poraza. Ne postoji jača kičma od one koja je već jednom pukla i sastavila se.
Sve neka nam bude, osim da smo samo plutali, da nas je voda sama nosila. Uvek je trebalo plivati i kada ne znamo kuda, jer budućnost jeste u ovom momentu. Osvrni se i zastani — nemoj da smo sebe ostavili za kasnije.
Navikli smo da je zamišljamo kao neku daleku zemlju kojoj ćemo jednom doputovati. Više je poput svetlosti koja se prelama u Sagradi, uvek drugačija u zavisnosti od toga kada i kakav je posmatraš.
Sretale smo se u mimohodu, mirisala je na kišu i livadsko cveće. Čekala me na jednoj klupi, vrhovima mnogih planina, očima, dolascima i odlascima.
Naučila me da joj prepoznam sićušne tragove — najteže je uvek bilo podići pogled iz ravni očiju, jer tako sve izgleda mnogo drugačije nego što ona to vidi.
Budućnost je sada za dete koje živi u oskudici. Njegova budućnost ne počinje kada odraste, već u momentu kada jednog dana uzme komad papira i nacrta kuću kakvu nikada nije videlo.

Kada na tom crtežu ugleda svoje „jednoga dana“, više mu tu kuću niko ne može oduzeti.
Sećam se kada su tata i mama u mladosti i ljubavi napravili našu.
Kada smo u nju preselili, ostavljajući iza sebe godine podstanarstva u par kvadrata, trčala sam od sobe do sobe i dozivala: „Tata, je l’ i dovde naše?”
Nisam mogla da znam koliko je sreće bilo u tom dozivanju, i sada, iako tate nema već godinama, čujem kao da mi odgovara — dokle god te nose krila, tvoje je.
Nikada se nemoj smanjivati da bi stala u tuđi život.
Mnogo je važno za budućnost da maleni čovek ima velikog navijača.
Budućnost je sada za staricu koja sedi sama.
Tu je, u par listova papira na kojima će drhtavom rukom ispisati unucima čestitke za rođendane, u datumima i nazivima mesta na starim fotografijama, još dugo će njen rukopis biti mapa porodičnih okupljanja.
Jer budućnost pripada i onima kojih se sećaju.
Budućnost je počela za čoveka koji se vraća iz bolnice sa telom koje više ne može šta je moglo.
Svako jutro kada sam spusti svoju šolju kafe na sto, shvatiće da mu je svaki sledeći dan poklon, a ne zadatak.
U tom nežnom vraćanju životu je sve dobro koje mu je krenulo u susret.
Budućnost je sada za mladića koji nakon noćne smene ide na predavanja, pa kući da sprema ispite. Niko ne vidi njegov umor.

Njegova budućnost nije kada dobije diplomu, ona je u svakom „još malo“ koje sebi šapne.
Budućnost je sada za ženu koja ustaje pre svih.
Pakuje užine, stiže na posao, a uveče sedi sama u kuhinji i ne zna kako će sve moći dalje sama.
Kada joj deca uđu u prostoriju, ona se nasmeje.
Njen osmeh je početak njihove budućnosti.
Ima je mnogo u tom našem unutrašnjem uspravljanju, u izboru da se ne predamo.
Budućnost je sada za decu koja sede u zadnjim klupama života, tiho i nevidljivo, male senke koje niko ne primećuje. Kamenje od ružnih reči na njih bacaju oni koje je već zatrpala hrpa besa.
Budućnost je u trenutku kada to dete odluči da će uvek biti drugačije prema drugom biću.
Svaki se spoljni tamni krug prekida jačanjem sopstvenog svetla.
Svaka bolja budućnost je jednom počela sa — Idemo dalje.
Ono što mi je nekada bio nepoznati predeo do kojeg ovog novembra stižem posle pola veka koračanja pod ovim nebom, primaklo se dovoljno da mu vidim lice, pore i zenice. Ne zadugo — već mi odmahuje nasmejano sa nekih obala, znam dobro gde su. Možda se samo šali, pušta da me vode snovi, osunčava mi mesto želja koje su ostale, a možda sam i naučila da ne gledam u senovita mesta.
Zastaneš li, čućeš i ti, evo je, stigla je i budućnost prve rečenice ovog teksta koja tiho hoće da kaže: Budućnost pripada dobrim ljudima.

