PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: INES NANIĆ
FOTOGRAFIJE: : TD STUDIO, ŽELJKA MILIĆ, MIHOCI STUDIO
Ines Nanić, rođena je u Virovitici, a Dubrovnik je postao njena kuća kada je sa 18 godina došla na studije na Američku višu školu za menadžment i tehnologiju. Nakon diplomiranja, radila je u SAD u luksuznim hotelima poput Hyatt Regency i Marriot Marina, a zatim u hotelu Dubrovnik Palace. Budući da potiče iz preduzetničke porodice, htela je da radi nešto svoje. Recesijske 2008. godine upustila se u rizik i krizu pretvorila u priliku za uspešnu poslovnu priču.
Osnivačica je i vlasnica agencije „Dubrovnik event“ koja mladencima organizuje venčanja u Dubrovniku. Klijentima je dostupna od 9 do 17 sati, a u nedelji održavanja događaja svih 24 sata!
Kako si se odlučila da svoj poziv usmeriš na organizaciju venčanja u Dubrovniku za mladence iz Velike Britanije, Irske, SAD-a, Skandinavije, Austrije?
Taj put je nekako spontano tekao — od 2005. do 2007. sam vodila event odjel jednog luksuznog hotela u Dubrovniku i radila puno vjenčanja — i sa stranim i sa lokalnim klijentima. Nikad nisam ni pomislila da bih ikad radila taj posao, on je našao mene. Otvaranje „Dubrovnik eventa” davne 2008. godine došao je prirodno i doista se pokazao kao moj prirodni habitat.
Da li su se trendovi u organizaciji venčanja promenili u poslednjih 10 godina?
O da, apsolutno! Često kad držim predavanja na temu promjena i adaptacija u poslovanjima, pokazujem baš fotografije vjenčanja koje smo organizirali 2009. ili 2010. godine. Bazne dekoracije, većina vjenčanja isto, minimalna personalizacija, stolice s navlakama, akvarij vaze sa plutajućim svjećama. Danas su vjenčanja pravi statusni simboli, potpuno personalizirani i adaptirani željama, karakteru, lifestyle-u i budgetu klijenta. I sve ide i sve se može, to je ljepota današnjih vjenčanja, mašta i kreativnost su na vrhuncu, ali i dalje se poštuje tradicija mnogih nacija za koje organiziramo vjenčanja. To je, kako bi rekli — best of both worlds!
Uvek smo dobri onoliko koliko je dobar i naš tim. Ko čini ekipu koja pobeđuje sve ove godine?
To je moja krilatica kojom počinjem i završavam svaki radni dan. Kad me pitaju što mislim da je moj svojevrsni popis, uvijek kažem da su to moji nevjerojatni, vrlo hand picked partneri i dobavljači, radi čije fantastične profesionalnosti, iznimnih standarda koje zajedno gradimo i sjajnog know-how znanja, i ja izgledam dobro. Malo sam to sad banalizirala, ali poanta je — s obzirom na to da ja kao organizator, planer i producent evenata niti kuham, niti fotografiram, niti vozim, niti šminkam, niti dekoriram — da je moj posao naći najbolje koji daju izvrsnu vrijednost za novac i prate sve naše standarde koji su iznimno visoki. S druge strane, moj interni tim žena koje su krcate supermoćima organizacije, improvizacije, dizajna, priučene psihoterapije, i sve to sa smješkom na licu, jeste tim bez kojeg nema ničega. Moja Matea, malo za reći desna ruka, ravna meni u firmi, uz moj bok u pješadiji na svadbenom bojištu već deset godina. Naša Ora, podmladak i Gen Z, koja na drugačiji način percipira i posao i klijente i uči nas novim načinima perspektive, također je sjajan dio tima. Tokom sezone imamo ekipu koja nam po potrebi uskače na evente i koja je s nama godinama.
Koje je doba godine kada je Dubrovnik najlepši za reći DA?
Ah, to je super lako pitanje — proljeće ili jesen! Nema ništa ljepše od zelenih dubrovačkih dana u maju, kao ni zalazaka sunca u septembru. Manje su gužve, manje je vruće, a cijene letova i smještaja su jeftinije nego u ljetnim mjesecima. Zadnjih nekoliko godina primjećujemo da i sami klijenti konačno prepoznaju ovu stavku, pa je sve manje vjenčanja u julu i augustu. Bogu hvala, jer raditi ili ići na event na plus 40 na zidinama gdje nema trunke hlada, a ima pregršt stepenica, u trodjelnom odijelu ili vjenčanici od 200 slojeva, nije nimalo zabavno.
Imaš klijentelu koja traži da im baš ti organizuješ venčanje u Crnoj Gori, Dubaiju… Koliko je teško tamo negde, gde nije tvoj teren, dati maksimum u organizaciji?
To je iznimno teško, ali opet — vraćamo se na odabir tima. Ove godine, radili smo u Budvi vjenčanje godine nogometaša Stefana Savića i divne mu žene Nikolije. To je definitivno bio jedan od najzahtjevnijih projekata koje smo ikad realizirali iz više razloga, jedan od njih bio je taj da smo radili decking na plaži od tisuću kvadrata do koje nema direktnog pristupa, pa smo pontonima dovozili 30 tona opreme za decking, a sve ostalo — šlepere namještaja, cvijeća i dekoracija, opreme za razglas i rasvjetu i ostale detalje — na ruke, niz šezdesetak stepenica. Postava je trajala puna četiri dana (plus dva dana rastavljanja), a sam event manje od 12 sati. Ali zadovoljstvo klijenta i vrhunska izvedba svih uključenih — radi toga ti se srce i duša napune za tjedne! Kad radimo van Hrvatske, najviše vremena trošimo na odabir dobavljača, kao i partnerske agencije za planiranje — to je najbitnija stavka. Uvijek kolaboracija ispred konkurencije!
Tvoj senzibilitet i estetski pristup sviđa se mnogim mladencima koji te angažuju. Šta je ono što se danas traži?
Baš si to dobro sumirala — senzibilitet i estetski pristup — mislim da sam se tu najviše profilirala i kao planer/organizator/producent evenata, baš kao i moje cure. Također, mi smo doista poznati po tome da nam je pristup iznimno osoban i da nema granica kad su u pitanju klijenti —tu smo za njih uvijek i za sve. Puno high end klijentele traži upravo taj pristup — nemaju problem platiti premium dok god dobivaju premium. Naš je cilj uvijek nadmašiti sva moguća očekivanja i mogu ti reći, bez lažne skromnosti, da smo dosta dobri u tome. I doista dajemo sve od sebe da svaki event, svako vjenčanje, bude čista refleksija klijenata i da gosti vide slavljenike ili par kroz svaki segment kroz dan — od glazbe, preko poklona za goste, pa sve do izbora menija, pića i dodatnih načina zabave.
Ove godine, organizovala si filmsko venčanje u Crnoj Gori. Kako je izgledala režija svega?
Bilo je kao neki san — sada kad gledam s odmakom. Planirali smo to vjenčanje u manje od tri mjeseca, a radili smo sve od A do Ž (to nam je inače klasični modus, jedino tako postižemo da su najviši standardi ispoštovani). Jednom tjedno sam vozila u Budvu na sastanke i preglede lokacije, mjerenja i dodatne dogovore. S mladenkom sam izmjenila preko 5000 poruka na Viberu (cijelo vjenčanje smo isplanirale preko Vibera!) i sam Bog zna koliko minuta poziva. Prvi put sam radila sa većinom dobavljača, ali sam ih doista birala povećalom. Svi su briljirali, ali svi! To je bio timski uspjeh, bili smo prava vojska — u backstage operativi nas je bilo preko 100 — koordinatora, nosača, cvjećara, foto-timova, vizažista i frizera i, naravno, produkcije i glazbenika. Koordinirati tako nešto a da nisi u „svom dvorištu“, što bi rekli, ravno je ponekad misiji na Mars — ali uspjeli smo!
Koje je, po tvom mišljenju, „venčanje veka“ koje si organizovala?
Veoma mi je teško odgovoriti na to pitanje jer se jako emotivno i osobno involviram sa svakim svojim klijentom — ponekad mi je najdraži par koji je došao sam, a ponekad mladenci koji su napravili all in vjenčanje o kojem se priča godinama. Doista se sve svodi na ljude, uvijek i zauvijek. Također, kad sam počinjala, sve se radilo drugačije, sve je bilo bazno i vrlo jednostavno — sada je to na visokim i zahtjevnim razinama i svako vjenčanje je prava produkcija. Većinu vjenčanja postavljamo na lokaciji po dva-tri dana i rastavljamo/čistimo bar još dan iza. Da ne govorim o samom planiranju, prosječna količina mailova u folderu jednog klijenta je preko 500, a uz to su još i pozivi, sastanci, posjete, Whatsapp poruke i sve ostale komunikacijske platforme. Danas većina naših klijenata radi s nama trodnevne evente i mi gradimo cijelu priču, pa gosti doista odu kućama osupnuti svime što su doživjeli i proživjeli. To je taj neprocjenjivi dio koji puno destinacija još uvijek ne prepoznaje — moć event industrije.
Da li si ikad imala „kriznu situaciju“ tokom venčanja i kako si je rešila?
Svako vjenčanje ima svoju kriznu situaciju, one se rješavaju u hodu, iskustvo je ključ, kao i tim, a naravno i klijent. U većini slučajeva, tek dan posle klijentima kažemo što se dešavalo iza zavjesa, da se tako izrazim, i oni ne mogu vjerovati što smo ishendlali, a da nitko nije primjetio. Jedna stvar koja se sve ove godine nije promjenila je utjecaj vremenske prognoze na mindset klijenta i tok samog eventa — to nam je uvijek izazov, ali moram priznati da smo nekom gore u dobrim kartama i da doista imamo puno sreće — nadam se da se neću ureći sada.
Kako vidiš budućnost destinacijskih venčanja u Hrvatskoj i u regiji?
Vidim ju kao jako svjetlu, ali ta odluka, i točno to i mislim kad kažem — odluka je na nama. Kako ćemo se promovirati, kako ćemo raditi, kako ćemo strateški prezentirati i pozicionirati destinaciju je na nama kao timu — pritom mislim na tim cijelih gradova, pa i država. Financijski i marketinški odjek jednog luksuznog destinacijskog vjenčanja je ogroman — kad razmislite o tisućama ljudi koji na godišnjoj razini dođu isključivo radi svojih dvoje prijatelja, pa ostanu u gradu/državi još koji dan ili tjedan, troše više nego prosječni turist i promoviraju kroz društvene mreže više nego prosječni turist, malo se čovjek zamisli. Još uvijek je taj dio neshvaćen, jer ne postoje detaljne analize i metrike ove industrije, ali idemo prema tamo, radimo na tome.
Tema septembarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Dear Little Me“. Šta bi rekla toj maloj devojčici u sebi?
Iskreno, ne volim taj trend. Majka sam dva dječaka i kao majka se vidim dužnom da im pomognem što više shvatiti i usmjeriti ih, ali ne živjeti za njih. Oni moraju sami osjetiti i živjeti život. Ništa si ne bih rekla — osim da prestanem s dijetama jer nemaju smisla, ali sad da imam nešto životno reći tebi i sebi na ovo, bojim se da ne. S druge strane, ništa ne bih mijenjala. Obožavam svoj put koji sam imala, svaku, baš svaku lekciju, svako dizanje nakon pada. Kažu da nije poanta u tome kako padneš nego kako se digneš. Eto, to bih si potencijalno rekla malo ranije, ali vjerujem da sva naša shvaćanja dođu do naše glave i naše srži kad im je vrijeme. Ideja zamaranja male mene sa filozofijama mi nikad nije bilo jasno. Volim tko sam danas, volim svoj put, volim svoj život, a do toga sam došla vremenom, mislim da se i teleportiram sada u svoje djetinjstvo, shvatila bih da nema smisla da mlađoj verziji sebe išta govorim — zna ona kuda ide, a kad ne bude znala, naučit će.
