PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: ELMA NADA AHMETSPAHIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Elma Nada Ahmetspahić, rođena je u Goraždu 26. septembra 1995. godine. Graditeljstvo, arhitektura je njen primarni poziv, ali prva ljubav je pisanje. Obrazovala se u školi za profesionalnu edukaciju u oblasti informacionih tehnologija i dizajna, ITA Beograd, kao i u softverskoj školi Lanaco za grafički dizajn, Banja Luka.
Pisala je za vodeći magazin u regionu “Refresh your life” u Beogradu. Novinarstvo je njena posebna ljubav, a to pokazuje kroz radionice “Medijska pismenost”, u sklopu Unije studenata u Mostaru, kao i u školi novinarstva sa Ivanom Vidmar, u Mostaru.
Trenirala je atletiku u AK Sarajevo, na šta je posebno ponosna. Ističe da je atletika naučila mnogim životnim lekcijama i značajno uticala na njeno zdravlje.
U aprilu 2023. godine, na pesničkom festivalu, njena pesma “Ti si moja domovina” nagrađena je za najbolju pesmu festivala.
Pesma “Goraždanski vazduh” objavljena je u Antologiji bosanskohercegovačke savremene poezije 2023. godine.
OSTALE OBJAVLJENE PESME:
“Čovjek i sudbina”, zbirka poezije Split na dlanu, Kultura snova, Zagreb, 2023. godine.
“Mehmed Pašin-hram”, zbirka poezije Sarajevo na dlanu, Kultura snova, Zagreb, 2024. godine.
“Val ljubavi”, zbirka poezije More na dlanu, Festival pjesnika u Puli i Rovinju.
“Bajka u Mostaru”, zbornik Žena sa knjigom.
“Neprolazna ljubav”, zbirka poezije Valentinovo, 14. Međunarodni pjesnički festival u Zagrebu, 2025. godine.
“Pod dubrovačkim nebom”, zbirka poezije Dubrovnik na dlanu, 3. Međunarodni pjesnički festival u Dubrovniku, 2025. godine.
Sudelovala je kao promoter nekoliko objavljenih knjiga izvrsnih književnika. Učestvovala je na brojnim pesničkim, književnim manifestacijama.
Članica je Udruženja “Žena sa knjigom”.
Njena prva objavljena knjiga je zbirka poezije “O Bogu, o tebi”, novembar 2024. godine.
Dobila je priznanje za najbolji prvenac duhovne poezije “O Bogu, o tebi” od Radio Federacije Bosne i Hercegovine i emisije “Večernji radio razgovori”, na čelu sa urednicom Jasnom Primorac, u decembru 2024. godine
Dobila je nagradu za najboljeg pesnika festivala od strane stručnog žirija povodom Međunarodnog festivala pesnika „Sarajevo na dlanu“ u aprilu 2025. godine.
Kaže da je samu sebe tek otkrila, svet i ljude bolje osetila, spoznala dušu svoju, Boga dragog, kroz put koji joj se desio. Najlepši je, njen je – umetnost!
Kada si shvatila da su pero i reč tvoja sudbina?
Probudila sam se jedno jutro, prije devet godina, pogledala nebo s puno nade, uzela olovku i papir i napisala prve rečenice. Tada, naravno, nisam shvatala da su pero i riječ moja sudbina. Trebalo je proći devet godina da prihvatim ovaj božanski dar i razumijem da sve što osjećam, način na koji doživljavam ljude i svijet oko sebe, mogu izraziti jedino pisanjem. Opirala sam se toj spoznaji, ali put je već bio određen. Pisanje mi je dato kao dar od Boga, ali i amanet, obaveza da emociju prenesem časno i iskreno drugom čovjeku. Jednom sam rekla da ću objaviti knjigu, ali nisam to doista mislila; samo sam željela ostaviti nešto vrijedno i korisno na ovom prolaznom svijetu. Na tom putu, kao blagoslov, prije devet godina, došla mi je prijateljica Mia i željela da pišem za njen istaknuti magazin “Refresh Your Life”. Tada sam potpuno izbacila iz svog rječnika riječ “odustati”. Nastavila sam pisati. A onda, jeseni 2023. godine, san mi je donio jasan znak – bez pera i hartije ne mogu se buditi. Taj san bio je potvrda da ono što mi je dato nije slučajno već je moja sudbina. Danas, s punom sviješću i zahvalnošću, prihvatam to kao Božji dar i odgovornost. Dok god imam snage, pisaću; milovati svijet perom.
Pesnikinjom se rađa ili stvara?
Mislim da oboje. Potreban je, prije svega, dar od Boga da se put otvori, dok kontinuiran trud, upornost, rad i strpljenje stvaraju pjesnika. Taj dar je izuzetno važno razumjeti, prihvatiti svim srcem i čistog srca krenuti tim putem umjetnosti. Na tom putu srest ćete one koji vas prepoznaju, ali i one koji to ne žele priznati sebi i vama – da ste odabrani za taj put. U susretima s prilikama i neprilikama, otvaranju puteva i zatvaranju drugih, leži smisao i ljepota koja stvara i određuje umjetnika-pjesnika. Imala sam sreću i blagoslov upoznati velike ljude čiji je rad ostavio dubok trag u mom životu i stvaralaštvu. Svaka njihova riječ bila je vjetar u leđa koji mi je davao snagu i vjeru da mogu dalje razvijati svoj talent. To su ljudi čije ime nosi težinu iskustva, mudrosti i ljubavi prema pisanoj riječi: Slavko Klisura, Nihad Softić, Zdravko Odorčić i Milorad Kostić. Zauvijek ću im biti zahvalna na njihovoj velikodušnoj podršci i svemu što su mi prenijeli kroz svoje radove i savjete. Veliki pjesnik Miroslav Antić u svojim stihovima najbolje objašnjava:
„Uopšte nije važno
Šta se od tebe traži.
Važno je šta ti nalaziš
Na uzvišenim strminama
Sebe, kojeg upoznaješ.“
Na ovom putu umjetnosti, doista sam naučila da je najvažniji susret sa sobom, s onim dijelom nas koji je ranjiv, ali hrabar, voljan da krene putem istine i dobrote. Svaki stih koji napišem nosi sa sobom trag duše i svjetlost koju tražim u ovom svijetu. U toj potrazi za sobom kroz umjetnost zapravo postajem ono što trebam biti – nesavršena, ali iskrena i nježna u svakoj riječi koju ispišem.
Proglašena si za najbolju pesnikinju na festivalu u Sarajevu. Uzimao se u obzir celokupni rad poslednje dve godine. Kakav je bio osećaj kada su te proglasili najboljom?
Riječi su nepotpune da objasne moja osjećanja tog trenutka. Možda sam osjećala radost, a možda stid. Istovremeno, bila sam ponosna i uplašena. Plakala sam i smijala se. To su zaista sve blagodati za koje nisam molila, nego su došle od Boga kao dar, blagoslov za sve trenutke strpljenja i bola. Kako je rekao veliki Andrić, nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, da tu nagradu smatra izuzetnim priznanjem za cjelokupnu književnost svoje zemlje. Osjećanja koja imam, mogu reći da su slična. Zahvalna sam Bogu, prvo, na daru i snazi da trajem i činim dobro za ovaj svijet. Još uvijek se iznenadim kada mi neko čestita, ukaže poštovanje i podršku, te me podsjeti na taj epohalan trenutak na mom pjesničkom putu. Neizmjerno sam zahvalna žiriju koji mi je dodijelio ovu nagradu. Posebno sam zahvalna književniku, profesoru Miloradu Kostiću, čovjeku koji je od samog početka prepoznao moju poeziju, vjerovao u mene i hrabrio me da istrajem na ovom putu. Ova nagrada, zasigurno, moj je podstrek da nastavim biti još bolja, jer uvijek može bolje. U nadi sam također da će ta nagrada biti razlog da napišem djela koja će spasiti nekog čovjeka od posrnuća, olakšati bol i zacijeliti rane, naravno uz Božji blagoslov! Jer kako je rekao istaknuti bosanskohercegovački glumac Mirza Mušija: „Umjetnost je ogledalo stvarnosti. Svaki umjetnik je odgovoran kada se izloži javnosti i kada se u neki javni diskurs plasira neka ideja. On bi trebao biti odgovoran prije svega kako će i na koji način to što on plasira se reflektirati na druge ljude.“
Stoga vjerujem da umjetnost može osvijetliti i one najmračnije dijelove nas, biti most koji povezuje ljudska srca. Ako moje riječi dotaknu i izliječe nečiju dušu, moj put ima smisao. A sve što dolazi iz Božje milosti i ljubavi kao dar, uvijek će pronaći put do drugog otvorenog srca.
Tvoja knjiga poezije nosi naziv „O Bogu, o tebi“. Koliko si dugo radila na njoj?
U jednom prelijepom hramu svetom, Karađozbegovoj džamiji u Mostaru, nastali su prvi stihovi. Tu je sve i počelo. Otvorilo mi se srce potpuno i iz te unutrašnje tišine i previranja rodila se knjiga „O Bogu, o tebi“. Dvije godine trajalo je njeno „hodočašće“, od prvih zapisa do konačne forme. Pamtim te trenutke kao najsvetije, kad bih napuštala sve, tražeći utočište u mjestima meni svetim. Tu sam pisala, slušala svoju dušu i osluškivala Božje znakove. To su bili trenuci u kojima sam, možda, bila najbliža Bogu! Osjećajući ranjeni svijet oko sebe, nastojeći razumjeti iskušenja kroz koja sam prolazila, učiti o strpljenju i prihvatati svoj put.
Nakon što je knjiga napisana, moje lektorice, profesorice bosanskog jezika i književnosti Senada Aleta i Jasmina Husić, izbrusile su svaku pjesmu u najljepši biser. Zatim je moj rođak Emir Hambo, talentovani grafički dizajner, oblikovao njen prekrasan dizajn, dok je ovu divnu kaligrafiju na naslovnici, riječ hub (حب), što na arapskom jeziku znači ljubav, strpljivo ispisala moja majka. Recezenti Mirza Mušija, Ilda Arnautović, Ahmed Ananda i Jasmina Husić dali su svoj poseban doprinos, opisujući knjigu pažljivo, duboko i emotivno. Podrška mog grada bila je neizostavna, a knjiga je ugledala svjetlo upravo tada kada je to trebalo da se dogodi. Zahvalna Bogu što je prave ljude poslao na moj put; plemenitu ženu, ministricu Adisu Alikadić-Herić, koja je učinila sve da podrška ne izostane, zajedno sa BZK Preporodom Goražde i direktorom Admirom Kurtovićem, nakon čega je moj san postao stvarnost. Knjiga je ugledala svjetlo dana!
Dugujem beskrajnu zahvalnost prije svega Bogu, potom svojoj porodici, iskrenim prijateljima i cijelom timu divnih ljudi koji su strpljivo i posvećeno radili na ovoj knjizi. Bez njihove podrške, ona ne bi imala svoju puninu.
Koji je najjači stih iz tvoje zbirke pesama?
Teško je izdvojiti jedan. Kao da majka bira najdraže dijete, a svako voli jednakom ljubavlju. Ipak, pokušat ću izdvojiti onaj koji je iznjedrio svaki sljedeći, jer upravo zbog njega nastavila sam strpljivo pisati ovu knjigu: „Nijedan stih da potekne iz mog srca, ako ljubav čista u njemu nije.“
Sve što silazi s mog srca na hartiju iskreno je i čisto, pisano s ljubavlju, zbog ljubavi. Nedopustivo mi je pisati a ne voljeti, svoje srce ne otvoriti. Za čistu emociju potrebno je otvoriti srce poput kapije i pustiti da taj ašk, iskrena ljubav, bude put kojim ćemo hoditi.
Tvoje pesme su izrazito emotivne i pune ljubavi. Ljubav unutar tebe izrazito dominira.
Beskrajno hvala na tim riječima. Ljubav – to je uzdah, smisao, molitva. Bez ljubavi kao da mrtva dišem! A pero je moja prva ljubav. Perom sam ispisala najdirljivije trenutke, gdje prava ljubav gasi ratove, briše poraze, sjedinjuje razlike, vraća nas Bogu i našoj suštini. Ljubav će zauvijek ostati moja prva i posljednja molitva! Molitva za sve ljude ovog svijeta, jer za svakog se molim, pišem i volim – ono dobro u čovjeku.
Zbirka sa 84 pesme, duboke, intime, duhovne, snažne, tople. Odakle inspiracija?
Inspiraciju za 84 duhovne pjesme crpila sam iz molitve, iskušenja, susreta s bogobojaznim i plemenitim ljudima te iz blagodati prirode. Dok sam pisala ovu knjigu, dugo i strpljivo sam se molila, a kao da je svaka pjesma u jednom trenutku postala zbirka dova, svjetlost koja me obasjala u najtežem, ali i najljepšem trenutku mog života.
Knjiga „O Bogu, o tebi“ danas je dova za sve ljude na ovom svijetu. Moji prvi nesigurni koraci prema Bogu su najljepši put ljubavi. Do jučer su u bogomolji posebnoj pisani prvi stihovi, a danas je knjiga uvezana i postala ne samo moja prva objavljena knjiga (još uvijek mi je teško to izgovoriti), već i moj vječni podsjetnik, putokaz i suština kojoj se uvijek vraćam. Nadam se da će čitatelji osjetiti taj ašk, istinsku ljubav, te da će ih moje riječi podsjetiti na ljepotu sabura, snagu dove i milost koja nas nikada ne napušta. Ako bar jedna pjesma dotakne nečiju dušu i podari mu smiraj srca, onda je moja misija ispunjena.
Koji je tvoj sledeći pesnički korak?
Nakon festivala pjesnika u Sarajevu koji slijedi početkom aprila, planirana je promocija u Mostaru krajem istog mjeseca za koju se posebno pripremam. To će za mene biti susret ponovo sa samom sobom, sa svim onim svetim trenucima u kojima sam pronalazila dragog Boga i vraćala se svojoj suštini. Tu, gde je sve počelo, zapravo završava. Polako, strpljivo i dostojanstveno želim ispratiti svoju prvu knjigu „O Bogu, o tebi“. Kakvi putevi će se otvoriti, to čak ne mogu ni naslutiti. Mogu se samo moliti da sve što se otvori bude najbolje za mene! Također, u pripremi je druga knjiga koja strpljivo čeka da ugleda svoje svetlo.
Kako kaže veliki perzijski pesnik Mevlana: “Sve čeka svoje vrijeme. Niti ruža procvjeta prije svog vremena, niti sunce izlazi prije zore. Čekaj, i tebi će doći ono što je tvoje.”
Tema aprilskog izdanja RYL magazina nosi naziv “Nada je san budnih”. To je Aristotelova misao. Kada si se probudila i čemu se nadaš?
Izvrsna tema, doista! Zvuči poput najljepšeg buđenja proljeća.
Moje buđenje uslijedilo je onog trenutka kada sam prestala ispunjavati očekivanja drugih i činiti ono što se mora. Oduprijela sam se svemu što je pokušalo da me oblikuje. Probudila sam se, ali sam nastavila sanjati svoj san. Srce i dušu osluškivala sam pažljivo, znajući da tek tada mogu odabrati pravi put i ostati na njemu. Tražila sam istinu, dobrotu i ljubav, spoznajući da je bol blagoslov. Moja duša doživjela je preobrazbu – iz bola u radost, iz tame u svjetlost. Nada u Božju milost ostaje svjetlo koje nam zauvijek osvjetljava puteve. Zahvalna sam na svakom trnu i kamenu, na odbijanju i porazu, na suzama i nepravdi, jer sve to me naposljetku probudilo. Kako je veliki književnik Selimović napisao: „Znaš li šta je najljepše u životu? – Želja, prijatelju.“
A najvažnije je sanjati i nadati se. U naše želje smješteni su dani i dani strpljenja, satkani od snova i nade.
Nadam se onome što ne pripada ovoj prolaznosti; milosti koja ne ovisi o ljudima, smiraju srca u istinskoj vjeri, putevima koji vode ka Bogu i ljubavi koja ne jenjava. Posebno se nadam da će svaka tuga iznjedriti nešto uzvišenije i plemenitije, da će svaka suza postati ispunjena dova, a svaka nemirna i neizdrživa noć poroditi spokoj duše.
