PIŠE: SILVIJA ARSENOVIĆ
Jednom davno me je moja kćerka pitala: „Mama, šta ako mi uopšte ni ne postojimo? Šta ako smo mi samo san nekih anđela?“ Dopalo mi se to pitanje, odnosno bilo je to više neko njeno glasno razmišljanje nego pitanje upućeno meni, jer joj je bilo jasno da ja odgovor na to pitanje nemam. Ali pogledi i osmijesi koje smo tada razmijenile su nam potvrdili da smo obje otvorene za mogućnost da je sve ovo što živimo i što nam je našim umovima dokučivo i shvatljivo možda samo iluzija iza koje se krije neki, za nas trenutno, nestvaran svijet. A ko zna, možda je on tamo negdje itekako stvaran?!
Vremenom i nekim nizom „slučajnosti“ taj svijet je počeo sve više i više da mi se otkriva i da uviđam da on uistinu postoji, stvarniji nego što sam uopšte i mogla da zamislim. Da li sam ja njihov san još uvijek ne znam, ali ono što sad već zasigurno znam jeste da su došli da me probude iz mog dubokog, ne baš tako lijepog, sna. Onog za koji sam povjerovala da je moja stvarnost. Život ispunjen brigama, strahovima, problemima, patnjama i boli. Povjerovala sam da je samo ono što vidim, čujem, dodirnem, namirišem i okusim stvarno. A zanemarila sam da postoje još neke dimenzije nas, i oko nas, koje svakodnevno pokušavaju da nam se otvore i da nam pomognu da razbijemo iluziju ovosvjetovnog života. Onog u kom smo često zaglavljeni jer se osjećamo nepotpuno i neispunjeno. Čak i onda kad mislimo da imamo sve, da smo ostvareni po aršinima ovog poznatog nam svijeta, imamo osjećaj da nam nešto fali. A fali nam komunikacija sa onim suptilnijim dijelom nas preko kojeg se povezujemo sa još suptilnijim svijetom oko nas. Fali nam da otvorimo i izoštrimo još jedno čulo. Ono koje je most do tog nevidljivog svijeta, pupčana vrpca kojom smo spojeni na Izvor koji nas neprestano opskrbljuje svim potrebnim za naš rast i u čijoj utrobi možemo da se osjećamo sigurno i zaštićeno.
Moje šesto čulo, godinama i godinama neupotrebljavano, i tako zakržljalo, nije nimalo bilo lako staviti u pogon ponovo. Ali kako taj nevidljivi svijet ne odustaje od nas nikada, servirali su mi u jednom momentu mog života toliko slučajnosti tako da bi i najvećem skeptiku na ovom svijetu postalo jasno da to nisu mogle biti samo puke slučajnosti. A tek rečenice, koje su se pojavljivale oko mene sa toliko jasnim i direktnim porukama upućenim mom biću, razoružale su moj um potpuno i na kraju mu nije ostalo ništa drugo nego da se preda. Predali smo se, oboje. I moj um i ja. I tog trena se otvorila kapija nekog novog svijeta. Bio je to onaj isti svijet u kome sam i do tada boravila, ali za mene više nije bio isti. Imao je mnogo ljepše boje, zvukove, mirise, ukuse… Dobio je oblike raja.
A onda je prema meni krenulo da teče. Rijeka nekih novih misli koje sam počela da zapisujem. I jasno mi je bilo da sve te riječi koje tako lagano teku prema meni, koje se tako umilno ulijevaju u mene dolaze iz nekih drugih svijetova, sa nekog, meni do tada, nepoznatog Izvora. Shvatila sam da u sinergiji sa nečim mnogo većim od mene – one mene koju ovaj svijet može da vidi, čuje, dodirne – stvaram nešto mnogo veće od sebe. Shvatila sam da u takvoj povezanosti granice ne postoje, da se širimo i otkrivamo u sebi neke nove dimenzije, nove potencijale, nove nas, iako ono staro, onaj mali, skučeni dio nas neprestano pokušava da nas vrati u svoj ograničeni prostor. I vraćala bih se i ja često u to ćoše, namotavala sebe u klupko ne bi li što manje prostora zauzela, a onda opet iznova kao da bi neko povukao onaj kraj (ili početak) klupka, i htjela ja to ili ne, počela bih da se razmotavam i širim kroz prostor. Jer duša traži da se širi i ne možeš je tek tako sklupčati. A u momentima sklupčanosti kad bih se poklopila i po ušima i po glavi, ali ne ćuteći, već glasno govoreći „Zašto baš ja? Ko sam ja? Ima drugih, mnogo boljih od mene, koji bi to uradili mnogo bolje nego što ja to mogu“, čula bih svojim šestim čulom glasan smijeh i vidjela pogled pun ljubavi koji bi mi rekao „Ne postoje drugi. Ovo je izabralo tebe i ovo možeš samo ti da rodiš. A drugog će pronaći nešto drugo.“
Zašto pišem sve ovo? Zato što mi moje šesto čulo kaže da previše nas „običnih“, „nebitnih“, „malih“ ljudi sa velikim idejama čuči sklupčano po ćoškovima. Vrijeme da se sva ta klupka odmotaju, da se rašire. Vrijeme je da svim tim snovima koji nas sanjaju kažemo – da. Vrijeme je da svim tim idejama od kojih odustajemo jer mislimo da im nismo dorastali, a one ne odustaju od nas i iznova se vraćaju, damo priliku da se rode. I ne, neće otići kod drugog, jer onda ne bi bile iste, a one žele baš takve da dođu na ovaj svijet. Kao što na ovom svijetu ne postoji isto ljudsko biće, tako ni jedna ideja i ni jedan san nisu isti koliko god se takvim činili. I oni imaju svoj lični otisak dobijajući ga preko onog kroz koga su na ovaj svijet stigli.
Ovaj tvoj san traži tebe, baš tebe da ga (o)živiš, jer on samo tako i može da živi. Samo tebe ima, samo kroz tebe može da se (iz)rodi. Šteta bi bilo da ostane tamo negdje u Vasioni. Svijet ima potrebu za njim. Zato ti u misli i dolazi.
Šta ti misliš? Ne misli. Osjeti. Tvoje šesto čulo će ti reći.
