ONA

PIŠE: JASMINKA ĆUKILO

Nije bila nešto naročito, bar po njenom mišljenju, iako bi mnogi za nju rekli da je baš slatka djevojči­ca. Uredna, pedantna i, što je najvažnije, posluš­na. Sve kako bi joj rekli, ona je slušala i radila bez neke ljutnje i protivljenja. Idealno, rekli bi, a ona je izvršavala. Tako je naučena.

„Nemoj da se igraš u toj novoj haljini da je ne isprljaš“ – poslušala bi.

„Nemoj da se družiš sa tim društvom, nisu oni za tebe“ – u redu.

„Sve mora da se pojede iz tanjira, hrana se ne baca“ – nevoljno, ali pojela je.

Svi su je voljeli baš zato što je bila slatka, pamet­na i nije pravila nikakve skandale. I učiteljica, i komšiluk, i rođaci. Naravno, i roditelji, jer je bila njihov prvenac, djevojčica za primjer, poštovanje i ponos. A kako i ne bi kad su je oblikovali baš po njihovoj mjeri. A Ona se nije ni bunila. Smatrala je tako treba i ne postoji neki drugi način koji je tačniji i ispravniji od tog puta kojim korača. A i vrijeme takvo bilo, socijalističko, komunističko, sve se gledalo kroz lupu. Kakva ti je žena, djeca, kakvi su đaci, taman posla da obrukaš oca, člana Partije.

Vrijeme gimnazije za Nju nije donijelo neke ve­like promjene. Doduše, obaveze su i porasle, ali je to obavljala kao i do sada, sa lakoćom. Strogo je kontrolisano vrijeme van kuće, kad se dolazi, koliko ima časova, sa kim se druži.. Pod budnim majčinim okom, a tata je primao izvještaje. Na­ravno, djeci je to bilo potpuno u redu, jer je to ro­diteljska briga. Mama je bila i nježna i pravična, ali i stroga. Znala je i da pohvali, a posebno je bila ponosna kad su joj hvalili djecu. To je bio i njen uspjeh. Majka je kasnije često znala reći: “Eto ni­sam radila, posvetila sam se vašem vaspitanju i uspjela sam da postanete dobri ljudi.”

Osim učenja, kao glavnog zadatka, Ona je po­magala u kućnim poslovima, namještanje kre­veta, brisanje prašine, usisavanje, pranje sudova i slično. Nije baš da je bila oduševljena, ali kao i sve drugo, obavljala je poslušno. Nekada je i suza zablistala u tom sjajnom crnom oku, pa i povremeno knedla zastala u grlu. Drugačije se nije moglo, tada ne. U toj maloj tinejdžerskoj glavi motale su se mračne misli. Dok je prala sudove i u ruci držala nož, prošlo joj je kroz glavu: „Najbol­je da prerežem vene, pa baš da vidim kako će oni plakati za mnom“. Razmišljala je dosta naivno, dok su suze tekle niz nježno lice. Baš kao Pepel­juga koja oplakluje svoju sudbinu.

Nešto se u njoj bunilo, nije znala da se izbori sa tim, a još manje da prepozna bunt svojstven nje­noj generaciji.

Bilo je u Njoj nešto posebno i nekako je odska­kala od svog društva. Način na koji je hodala, pravih leđa i glave uspravne, gracioznost u kora­ku, zaista je odvajao od vršnjaka. Sve su to bila dobra djeca i odlični đaci, dobri drugovi i rado su pomagali jedni drugima. Nosile su se uniforme, djevojčice kecelje-mantile, a dječaci bluze. Uni­forme su služile da se djeca ne odvajaju, da su svi isti. Ali Ona nije bila kao i ostali. Nosila je crnu kecelju sa bijelom kragnom, dok su sve druge djevojčice nosile plave. Baš je voljela što je ima­la nešto drugačije, posebno i samo svoje. Uvijek uredno, opeglano i čisto. Kao dobar đak, primje­ran i skroman, što je tada bila vrlina, predložena je i primljena u Savez komunista. Sreća i ponos i za sebe i za roditelje.

Još u osnovnoj školi, vrlo rano je počela da piše pjesme. Sve ozbiljnije i emotivnije u odnosu na prve početke. Mladalačku zanesenost pretočila je u romantičnu poeziju kroz koju nije osjećala okove koji su je uvijek pratili. Uz kolege iz Kluba pjesnika živjela je neku novu stvarnost, nešto što je stvaralo čaroliju koja nije imala veze sa ško­lom i kućom. Posebna čast za Nju je bila kad su odabrali njene pjesme za dvije zajedničke zbirke, Buđenje Prvo.

Buđenje Drugo. Odlazak u Ljubljanu sa svojih dva­desetak drugova i dva profesora na nedelju dana je zaista bio nesvakidašnji doživljaj. Odjeknulo je to u Ljubljani i njihovim novinama da gimnazijalci u jednom malom gradu uče slovenački jezik. Pro­fesorica engleskog je bila Slovenka i godinu dana je podučavala 100 prijavljenih. Ali godina dana je velika i na kraju je ostalo njih dvadesetak. Kao nagrada je bilo putovanje u Ljubljanu i smještaj kod drugova po kućama. Tu je spoznala koliko može biti velika sloboda i da ne mora biti baš sve kako se kaže ili naredi.

A tek radna akcija tog ljeta! Čitav mjesec dana u okolini Subotice, na prekrasnom Palićkom jeze­ru, donio je radost, nova poznanstva, takmičarski duh. O tome nije mogla ni sanjati. A bilo je stvar­no i bilo je nezaboravno. Vrijedna, kakva je bila, sa idejama, pjesničkog duha, bila je u štabu brigade i u svim sekcijama. Nije zaostajala za muškarci­ma ni dok se radilo na terenu. Krila je žuljeve da bi opet sutra išla na rad. Najbolje su bile njihove novine, originalne i kreativne. Našla se i na bini u recitatorskoj sekciji pred čitavom smjenom. Zas­luženo je dobila udarničku značku kao jedina od djevojaka iz njihove brigade. Trebalo je da dobije još jednu od Štaba akcije ali su neke druge okol­nosti iskrsle. Buđenje treće.

Odlazak na studije za djevojku iz provincije je Buđenje četvrto. Prepuštena sama sebi i odluka­ma koje je morala donositi nisu bile nimalo lake. Ispraćena je riječima: „Pazi šta radiš i nemoj da nas obrukaš.“ Sloboda koju je disala davala joj je snagu i punila energijom. Sva važna, samostalna, puna elana i novih saznanja ispunjavala je dan za danom. Još uvijek pod stegom prenijetih uvjerenja iz svog doma davala je otpor mnogim prilikama.

Listovi na kalendaru su padali kao lišće s jeseni. Prolazile su godine i godine, nizali se događaji u njenom životu. Činilo joj se da je sve baš kako treba da bude u životu jedne žene. Udaja, prelazak na drugi fakul­tet (što je posebna priča za sebe), rođenje prvog djeteta, zaposlenje, pa drugo dijete. Posao, djeca, njihovo školovanje, dodatni poslovi nisu joj ostavljali mjesta da misli puno o sebi. Takav je život i to je baš to što treba i kako zakon života zapovijeda, baš kao što su živjeli Njeni roditelji i mnogi dru­gi koje je poznavala. Opet listovi kalendara padaju jedan za drugim, ovog puta mnogo brže, jedva se sustižu.

Buđenje zadnje. Nikako nije mogla da upamti ime žene čiji video treba da pogle­da. Drugarica je gnjavila sa nekim knjigama da pročita, ali jednostavno nije imala volje iako je vremena imala. Nema toliko obave­za i zaista je mogla. Ali video je kraća forma, poslušaće makar to. Jednom kad je došla je kući, sjetila se imena i nije se ni presvuk­la, odmah je našla pomenuti video. Šta ta žena priča, o čemu to ona, kakvo iskustvo. Senzacija, prepoznavanje. Nije pogledala samo taj video, nego i na desetine drugih. Prosto je gutala svaku riječ. Voljela je da ide na posao pješice i preko slušalica prati, a neke videe i po nekoliko puta. Čitala je sve što joj je došlo pod ruku, pratila mnoge preko društvenih mreža, odslušala mnoge vebinare. Još uvijek je nešto malo falilo, neko nedostajanje… Nešto nije sjelo kako treba do kraja.

Jednoga dana, bolje reći večeri, jedna ruža je procvjetala u njenom srcu. Pojavila se kao maleni pupoljak da bi se rascvjetala u hiljade crvenih latica. Baš kao prava Mag­dalena. Onako mirisna, nježna kao lahor, meka kao baršun mami srce, zanosi dušu svojom bojom purpura i mirisom opoja. Na laticama se pojave nekad kapljice rose, baš kao sjajna prašina. U tim malenim ka­pima vidi se sjajna zvjezdica. Ko si ti, mala zvijezdo? Čiju priču nosiš? „Pa ja sam Ti, – odgovara joj zvjezdica. Dio sam koji Ti ne­dostaje“, kaže malena. „Primi iskru Božan­skog, prigrli je u srcu. Prepoznaćeš da si dio SveMira, da si dio u svakom od njih, a oni su svi dijelom u Tebi. Razumiješ.“ Shva­tila je. Razumjela je. Prihvatila je. Krenula je dalje sa zvijezdom i ružom u srcu. Sijajući.