PIŠE: MONIKA HUSAR
INTERVJU: RANKO RISOJEVIĆ
FOTOGRAFIJA: NIKOLA TUMBAS
Ranko Risojević, pesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoričar matematike, prevodilac i kulturni radnik, jedan je od ovogodišnjih dobitnika Nagrade za životno delo “Mali princ” koju dodeljuje Međunarodni festival pozorišta za decu u Subotici. Objavio je oko pedeset knjiga, od čega 18 pesničkih zbirki, i 25 proznih knjiga, među kojima 10 romana; izvedeno je desetak njegovih radio igara za decu, a većina je prevedena na više jezika i bila na repertoaru u zemlji i inostranstvu. Za decu je objavio romane „Dječaci sa Une“, koja je već godinama u lektiri u BiH, potom „Trojica iz Zrikovije“ i „Ivanovo otvaranje“, zbirku priča „Priče velikog ljeta“, dramske tekstove za decu „Božićna priča“ i „Patuljci i bauci“, te zbirku pesama za decu „Majstorije“.
Na otvaranju ovogodišnjeg izdanja Međunarodnog festivala pozorišta za decu, koje se održava od 22. do 27. septembra na nekoliko lokacija u Subotici, Risojević se zahvalio publici na veoma specifičan način – recitovanjem svoje pesme pod nazivom “Pjesnik”, sa sledećim stihovima: “Stigao sam sa Mjeseca / da vidim šta rade djeca / Stigao sam iz davnina / u maštanju tvoga sina / Stigao sam i s jeseni / u san tvoje lijepe kćeri / Stigao sam odasvuda / kao kakva dvorska luda / Svijet je tužan, stalno jeca / možda će ga spasit’ djeca!”
Šta vas motiviše da se bavite stvaralaštvom za decu?
Teško je reći. Ja sam od onih pisaca koji su prošli gotovo sve žanrove. Ali, rijetko to činim istovremeno. Jednostavno mi dođe period kada hoću da napišem knjigu za djecu. Sedamdesetih i osamdesetih, to su bile radio igre za djecu, jer je tada i počela stereofonija. Tada sam potpuno shvatio šta znači i kako treba pisati za radio i za djecu, da bi to njima bilo zanimljivo. Kada to iscrpim, štampam delo ili ga dam radiju, a onda se bavim nečim iz potpuno drugog žanra. To je moja metodologija rada. Na koji način vaša literatura komunicira sa današnjom decom, koja stasavaju u tehnološki bitno drugačijim okolnostima od onih u kojima ste odrastali vi ili generacije njihovih roditelja?
To nije jednostavno, ali te priče moraju biti izvan prolaznosti vremena. Uzmite na primer delo „Ivanovo otvaranje“, za koje sam 2000. dobio nagradu Politikinog zabavnika, što je bila najveća nagrada za literaturu za djecu u ondašnjoj Jugoslaviji. To je priča o slepom dječaku, koji pobjeđuje šok kada je postao slijep u 14. godini, učeći šah. Ona je izvan vremena. Biće aktuelna i za sto godina, kao što je bila i pre 50.
Kako izneti tako teške teme pred mlade čitaoce?
Na primer, ja im ispričam priču o nastanku šaha. Istovremeno, cijela priča se dešava kao jedna partija šaha koju on, u stvari, igra u nekom podzemlju svoje slepoće. To ih onda zaokupi.
Jednom prilikom ste izjavili da književnost ne treba da služi za laku zabavu, već da služi tome da ispriča životne istine kroz literarnu formu. Na koji način taj princip primenjujete u literaturi za decu i mlade?
Ja pišem za djecu, ali istovremeno to je i literatura za odrasle, samo u jednostavnijoj formi. Neću da opteretim djecu formom, ali s druge strane ona zaista mora biti direktnija i intrigantnija. Kako je isticao još i Ivo Andrić – ona ne smije biti dosadna. Takva literatura kroz jednu klasičnu priču obavlja dvije funkcije: da zabavi dijete, ali i uradi još više u pedagoškom smislu. Ona usmjerava to dijete ka nekim boljim stvarima i principima, na kojima počiva život. Ne spušta se samo na uveseljavanje, da se djeca samo smeju. Mene do očaja tjeraju pisci koju su, na neki način, upropastili jedan tok srpske poezije za djecu samo ih nasmijavajući. Mislim da je to vrlo loše. Oni su daleko, daleko ispod Jovana Jovanovića Zmaja.
