PIŠE: NIKOLA POPOVIĆ
INTERVJU: RADOSLAV RAŠO MARJANOVIĆ
FOTOGRAFIJE: NIKOLA POPOVIĆ
RADOSLAV RAŠO MARJANOVIĆ (1954), PO STRUCI DIPLOMIRANI PRAVNIK, BAVI SE IZRADOM UNIKATNIH LEPTIR-MAŠNI, KOJE JE POKAZAO NA VIŠE IZLOŽBI. NEDAVNO JE OBJAVIO KNJIGU „LEPTIR-MAŠNA“, ŠTO JE I POVOD ZA NAŠ DANAŠNJI RAZGOVOR U BEČKOM SALONU HOTELA „EVROPA“. RAZGOVOR O LEPTIR-MAŠNI, NASLEĐU STAROG VREMENA, UKLAPA SE U AMBIJENT SA STILSKIM NAMEŠTAJEM I TIHIM KLAVIRSKIM PRELAZIMA. U SVOJE PRIČE O LEPTIR-MAŠNI RAŠO RADO UMEĆE ANEGDOTE O SARAJLIJAMA I ISTORIJI GRADA. ZA RYL RAZGOVARAMO O ŽIVOTNOM PUTU I HOBIJU OVOG UMETNIKA-ZANATLIJE, IMAJUĆI NA UMU MISAO JOSIFA BRODSKOG DA RUKOTVORINE KAZUJU O NAMA VIŠE NEGO NAŠE ISPOVESTI.
KAKO STE SE ODLUČILI ZA OVAJ HOBI, VEOMA REDAK I MOŽDA POMALO ATIPIČAN ZA MUŠKARCE?
Imao sam i ranije razne hobije: skupljanje značaka, starog novca, praznih boca od viskija. Kao gimnazijalac, skupio sam dvije stotine boca viskija iz Škotske, Irske, Engleske, Amerike… Poriv za kreiranje i šivenje leptir-mašni, svaki dan najmanje po jednu novu, strast je koja traje već godinama. Napravio sam preko hiljadu različitih komada i ponosim se tom brojkom, a to je i velika količina materijala da se postavi na jedno mjesto. Počelo je spontano i razvilo se u više smjerova. Moda leptir-mašne je umijeće bez granica. Igram se materijalima i bojama, leptir-mašna je modni detalj koji u mojoj mašti nema granica. Vjerujem da u samom zanatu svaki dan pravim korak dalje.
U SVOJOJ KNJIZI NAPRAVILI STE PREGLED ISTORIJE LEPTIR-MAŠNE, TE UKAZALI NA NJENO TRAJANJE U MODNOM ŽIVOTU. NA KOJI NAČIN OPSTAJE DANAS LEPTIR-MAŠNA KAO NASLEĐE ELEGANCIJE STAROG VREMENA?
Istina, leptir-mašne nisu u trendu kao prije. Ali ja radim, ima ljudi koji vole ovaj modni detalj. Mnogi me traže, interesuju se za ovaj kreativni izraz, sve je više mladih, čak i djevojaka koje bi nosile leptir-mašnu. Smatram da je ona vanvremenska stvar i takva nikada neće nestati iz svijeta mode i stajlinga.
IMA LI DODIRNIH TAČAKA IZMEĐU PRAVA, KOJE JE VAŠA STRUKA, I KROJENJA RUKOTVORINA?
Pravo sam ostavio po strani odlaskom u penziju tokom ove godine. Dosta je bilo normi, pravila, regula, ograda. Ništa se u pravu nije promijenilo revolucionarno, po prirodi stvari sve je pod kontrolom, uz to, zakoni su sročeni ponekad previše stručno, kako se to u pravu kaže – nomotehnički. Prešao sam sada u svijet mode, stvaranja, slobodnog izraza, tj. u oblast duhovnosti i kulture. Ta sloboda mi prija i rado sam zamijenio interesovanja. Uživam u svojim kreacijama, svaki dan rađa se novi bajkoviti leptir koji sutra već nije oko moga vrata. Taj čarobni osjećaj slobode čini da letim u svojim snovima i slijedim, kao vječni dječak, svoj mjesečev trag.
U SVOJOJ KNJIZI GOVORITE O ISTORIJATU LEPTIR-MAŠNE, POMINJUĆI RAZNE LIČNOSTI IZ SVIJETA UMJETNOSTI KOJE SU NOSILE OVAJ MODNI DETALJ. MOŽETE LI NAM NAVESTI NEKE OD OVIH PRIMJERA?
Među tim ličnostima su kreatori Dolče i Gabana, koji preferiraju „leptiricu“ u odnosu na druge kreatore. Hugo Bos, međutim, ne pravi leptir-mašnu, već samo kravate, ali te iste kravate ja lako preinačim u leptir-mašnu. Jedna zanimljivost iz muzičkog svijeta: Pol Makartni nosio je leptir-mašnu, ostala trojica Bitlsa nisu… U Beogradu, general Isidor Papo, načelnik Vojnomedicinske akademije u Beogradu, imao je u svojoj kolekciji mnoštvo „leptirica“ koje je nosio svakodnevno ispod bijelog ljekarskog mantila… Slavni novinar, dopisnik Politike iz Londona, Miroslav Miro Radojčić, Sarajlija rodom, koji je maturirao u Prvoj muškoj gimnaziji prije Drugog svjetskog rata, nosio je leptir-mašnu na sportskim događanjima o kojima je izvještavao – teniski turnir u Vimbldonu, šahovske olimpijade.
U VREMENU TEHNOLOGIZACIJE I MASOVNE PROIZVODNJE, KOLIKO OPSTAJE RUČNI, UNIKATNI RAD? SVE JE MANJE KROJAČA, ODELA SE PRAVE I KUPUJU VEĆINOM IZ KONFEKCIJSKE PROIZVODNJE?
Broj osoba koje šiju za sebe ili u nekoj proizvodnji sada je znatno manji. Tekstilna proizvodnja je inače niskoakumulativna djelatnost. Igla, konac i materijali – svila, saten, poliester – postaju nakon upotrebe sekundarne sirovine. Ja od tih odbačenih materijala pravim nov proizvod. Tako sam, kroz materiju samu, uzeo sudbinu u svoje ruke i počeo da pravim leptir-mašne. Mnogo je slikara, vajara i drugih ljudi koji izrađuju predmete za ukras, poklon ili uređenje enterijera. To vidim i veselim se svakome ko od srca i svojim rukama pravi nešto što će razgaliti dušu, oplemeniti je i razbuditi, a putem asocijacije (o tome pišem detaljno u svojoj knjizi) učiniti da i on sam pomjeri svoje granice.
PRAKTICIZAM I ESTETIKA U MODI DANAS I NEKAD?
Pravila koja su bila prije masovna, sada se mnogo ne poštuju i to je rezultat slobode kreiranja. Spoj ideje i realizacije, bez mnogo uticaja sa strane, više je duhovno nego materijalno bogatstvo. Boje, oblik, dezeni i vrste materijala vrte se u krug, kao što se frizure, šminka i stajling kroz modu ponavljaju i vraćaju. Mladi dolaze i nude ideje, koje su ponekad kopija neke već postojeće, ali zahvaljujući medijima i marketingu sve se događa brže i efikasnije, a nove ideje lakše nađu svoje pristalice. Čini mi se da sada ima manje estetike, ali i više ludosti, i to mi ne smeta. Jednostavno, kapitalizam nudi slobodu tržišta koje po zakonima ponude i potražnje prima u sebe sve što je ponuđeno. Opstaju samo izvorni stvaraoci koji svoje ideje realizuju po principu „radim i ne čekam druge“. Zato osjećam kako i u današnjem vremenu postoji neograničen prostor za manufakturnu proizvodnju, unikatnu i originalnu.
KOJI SU VAŠI PLANOVI VEZANO ZA PISANJE? DA LI IZA KNJIGE „LEPTIR-MAŠNA“ SLIJEDI NEKA DRUGA?
Moje knjige su neka vrsta autobiografskih eseja. Ima tu malo humoreske i parodije, fikcije, ali i stvarnih životnih događaja, veselih i tužnih. Okrenut sam životu, srećem širok krug ljudi najrazličitijih obrazovnih i iskustvenih profila. Stvaram, putujem, pišem, trudeći se da svojim djelovanjem šaljem poruke mira i poštovanja. Sada radim na knjizi „Ljubičaste duše“, koja je davno započeta, nastajući iz internet prepiske sa jednom prijateljicom, dugo smo razmjenjivali poruke, dijelili misli, strahove i dileme, tragajući za pitanjima i odgovorima. Prošlo je od te prepiske dosta vremena, sada smo stariji. Mislim da je vrijeme da ti razgovori, preoblikovani u knjigu, dođu i do čitalaca, kao što moje leptir-mašne nalaze svoje poklonike.