KVADRAT KAO SIMBOL BESKRAJA

PIŠE: ANIMA MUNDI
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE SEBASTIJANA VOJVODE

SEBASTIJAN VOJVODA, AKADEMSKI SLIKAR, ROĐEN U PULI, U HRVATSKOJ, STUDIRAO U SLOVENIJI I ŠVEDSKOJ, MAGISTRIRAO U LJUBLJANI NA ALUO. ŽIVI I RADI U POREČU KAO KUSTOS I VODITELJ LIKOVNIH AKTIVNOSTI NA „PUČKOM UČILIŠTU“, U SKLOPU KOJEG VODI PROGRAM ZA TRI GALERIJE. DUBOKO VERUJE U RAD I POSVEĆENOST. AUTENTIČAN I VERAN SVOJIM PRINCIPIMA I IDEALIMA.

UMETNOST KAO ODRAZ STVARNOSTI?

To je jedno od najtežih pitanja, kao i pitanje što je to čovjek. Na umjetnost se često gleda kao na nepotrebnu razonodu kojom se net­ko bavi u nedostatku „ozbiljnog posla“. Sport npr. uživa puno veću blagonaklonost druš­tva na ovim prostorima, jer razvija tako prije­ko potrebne vještine u našem natjecateljski orijentiranom sustavu vrijednosti i društvu. I dan-danas se često umjetnici smatraju ne­kakvom vrstom elite, boema i polusvijeta, koji žive na račun teškog rada „praktičnih“ ljudi. Ali, ako je umjetnost doista nebitna, pitanje je zašto je bila predmet tolikih cenzura u različi­tim društvenim sustavima, koja su željela na­metnuti potpunu kontrolu nad ljudima. Platon bi umjetnike protjerao iz svoje idealne države, u renesansi su umjetnici zbog raznoraznih alegorija odgovarali pred sudovima inkvizici­je, u Sovjetskom Savezu i komunističkim dik­taturama su cenzurirani, slani u radne logore ili strijeljani, isto kao i u nacističkom reichu… Umjetnici su, po defoltu, neprijatelji režima. I mnogi su se režimi pokušavali rješiti umjetni­ka na razne načine, dovesti ih na pravu mjeru ili funkciju pukog odgoja „ispravnog“ građana, čiji je jedini zadatak da proizvodi, troši i repro­ducira se u sustavu koji proždire vlastitu djecu. Unatoč tome, umjetnost bi se uvijek vraćala u društvo kroz neka stražnja vrata, promjenjena, jača, slabija, ali uvijek prisutna. Prava umjet­nost se kroz estetski kodirane sustave i jezike često kritički odnosila prema anomalijama u društvu, najbolje dijagnosticirala ljudske ko­lektivne bolesti, a u konačnici, stvarala nadu za boljim svijetom, u koje je čovječanstvo po­lagalo svoje najveće nade, očekivanja, ideale, kao i strahove i očajanja. Jednom kada umjet­nost postane društveno prihvatljiva, posta­je dio muzejskih kolekcija, povijesni artefakt, ona postaje institucionalizirana i prestaje biti avangardna, gubi svoj revolucionarni zamah. Umjetnost je specifičan artefakt, na neki način zapravo društveni konstrukt, u kojem je čo­vjek sebi stvorio povlašteno područje slobode prividno „beskorisnog“ rada, bez prave funk­cije i svrhe, osim one estetske, te vrijednosti osjetilnog uživanja sa etičkom i duhovnom podukom, nešto što može povlačiti i snažne društvene implikacije i promjene. Umjetnost je autonomni svijet slobodnog stvaranja, država slobodnog ljudskog duha i emocija, mjesto gdje čovjek umiruje svoju tjeskobu zbog vla­stite nesavršenosti i smrtnosti. Ona proširuje ljudske mogućnosti i transcendira nas iznad ograničenja koja nam je nametnula naša eg­zistencija. Dobro umjetničko djelo je živo, uz­vraća pogled, ima svoj vlastiti život, dok loše postaje prazan suvenir, iako nas može podsje­ćati na nešto što hrani našu sentimentalnost u nemogućnosti da se suočimo sa kompleksno­šću života i problema koje susrećemo. Umjet­nost je nešto što izlazi iz svih okvira i pravila, koja si u smislu autorefleksije postavlja. Kao Bog ili Ideja, nadilazi čovjeka i postaje ultima­tivni smisao postojanja. Ona transcendira, tj. nadilazi stvarnost.

IZLOŽBA „BUDUĆNOST NIJE ONO ŠTO JE NEKADA BILA“ JE MODULARNA, UVEK PRO­MENLJIVA. ŠTA JE ONO ČIME SI SE PRED­STAVIO U BEOGRADU? ŠTA KAZUJU KOLAŽ I GEOMETRIJSKI OBLICI?

Generalno, slikarstvo može biti vjerno presli­kavanje stvarnosti ili apstraktno izražavanje (to je zapravo i svaka figurativna slika; prije nego postane ljudski lik, pejsaž ili mrtva pri­roda, svaka je slika prvenstveno sustav zna­kova, linija, točki, ploha, oblika, boja i tekstu­ra). U konačnici, obje su kategorije (realizam i apstrakcija) krajnje točke jednog te istog kontinuuma i pojavljuju se od samog početka slikarstva. U paleolitskim pećinskim slikarija­ma postoje vjerno naslikani motivi životinja, bikova, jelena, koji služe u magijsko-ritualne svrhe, kao i geometrijski obrasci i znakovi, ka­kvi ne postoje u prirodi, nego su proizvod ljud­skog uma, proizašlog iz različitih šamanskih stanja transa. Najveći ljudski izum je izum znaka i simbola, jer je jezik (verbalni, vizualni i sl.) taj koji omogućava komunikaciju, te pre­nošenje važno sakupljenog iskustva na slje­deće generacije. Tako čovječanstvo napreduje i uči. Jezik kulture je jezik simbola. Čitava kul­tura je satkana od simbola. To je karakteristi­ka samo ljudske vrste. Znakovi nas okružuju svugdje i imaju svoja minimalna značenja, kao npr. glasovni ili vizualni znakovi. Sastavljanjem u kompleksnije forme, dobijaju se kompleksnija značenja: slova tvore riječi, riječi rečenice, reče­nice književna djela, odnosno elementi postaju likovi, likovi forme, a forme kompleksne slikar­ske kompozicije. Danas smo izloženi masovnoj inflaciji simbola kroz logotipove, ikone i vizu­alne sustave, pomoću kojih čovjek komunicira. Svi oblici imaju svoje minimalne značenjske vrijednosti. Uzmemo li na primjer prometne znakove, znakovi upozorenja su uvijek u obli­ku trokuta, oštrina trokuta asocira na opasnost, kao i kombinacija žute, crvene i crne boje (osa, tigar, pauk). Kvadrat je stabilan, a krug asocira na mekoću organskih oblika – to su minimalna značenja elemenata, kombinirajući ih, dobijamo kompleksnija značenja.

Ja stvaram svoje kodirane poruke i prenosim nekakva značenja koja su dio moje osobne mi­tologije. U tom smislu, moje kompozicije su sin­teze suvremenog vizualnog pejsaža, ideologija i kritika ljudske opsjednutosti geometrijom, koja nas okružuje u čitavim infrastrukturama grado­va, nebodera, vizura tlocrta korporativnih ure­da i procesora. Svaka se aktivnost kanalizira, usmjerava, kontrolira. Tehnologija je, umjesto sredstva ljudske emancipacije, postala sredstvo njegovog porobljavanja. Slike variram i modu­liram, jer je današnji život najčešće varijacija nametnutih pravila produkcije, potrošnje i rege­neracije. Sve se aktivnosti kanaliziraju, usmje­ravaju i nadziru. Prostor slobode je u najvećoj mjeri prividan i ograničen. Dok radite i trošite, uklapate se u društvenu normu i imate prividnu slobodu, možemo birati dućane, TV kanale, ku­povati beskonačne varijacije svih mogućih pro­izvoda, gledati pornografiju, opijati se, kupovati oružje, trpati u sebe što god poželimo, kritizira­ti vlast, konzumirati različite medije, bilo što u bilo kakvom obliku. Ukoliko ne radite i ne trošite, postajete potencijalni problem društvu. Društvo ograničava i ne favorizira život izvan sustava. Proizvodnja hrane i resursa je strogo kontrolira­na, a prostor slobode fizički se smanjuje. Možda se nekome takva vizija čini pesimističnom, ali sve smo bliži toj stvarnosti.

ŠTA JE ZA TEBE KVADRAT? KAZIMIR MALJEVIČ, RUSKA AVANGARDA, NOVI POJAM I OBLIK?

Kvadrat je banalna geometrijska činjenica sa svojim minimalnim značenjem. Samo za jednog pravoslavnog mistika kao što je bio Maljevič, ona je predstavljala metafizičku manifestaciju Apsoluta kao izraz skrivenog božanskog pore­tka. Uostalom, i Stanley Kubrick u početnim ka­drovima Odiseje u svemiru 2001. pojavu svijesti i manifestaciju nečeg božanskog prikazuje kroz pojavu ogromnog, crnog, kvadratnog, mramor­nog monolita, koji se pojavljuje niotkud, u čopo­ru prehistorijskih primata, te im daje svijetlost svijesti, pretpostavljam. Znak je dakle konsen­zus, dogovoreno značenje između primatelja i odašiljača poruke. Kvadrat je natopljen znače­njima i tumačenjima, koje su mu donijeli razli­čiti kulturološki sustavi. Ja mu želim dati svoje osobno značenje, stvoriti svoj simbol i sadržaj za staru formu, gdje se crna kvadratna ploha manifestacije Apsoluta izjednačava sa crnim pikselom umjetnog, virtualno generiranog pro­stora, koji simbolizira beskraj. To je moje po­četno iskustvo, moja startna pozicija… dakle, ne beskraj božanskog i duhovnog prostora vjere, već crni i bijeli kvadrati i pikseli ekrana, 8-bit­nih igračih konzola lunaparkova i računala iz ‚80-ih godina, na kojima sam kao osnovnoš­kolski dječak odrastao. Za mene je budućnost tada bila nešto drugo, a crni ekran beskonačno svemirsko prostranstvo o kojem sam maštao, zatvoreno u katodnoj elektronskoj cijevi ekrana u lunaparku. U toj točci su se makro i mikrokoz­mos u potpunosti izjednačili za mene. Možda se sigurna budućnost iz moje mašte više uklapala u velike modernističke priče i ideologije podje­ljenog hladnoratovskog svijeta na rubu raspada, okrenutog svemiru i velikoj priči o posljednjem neosvojenom svemirskom prostranstvu, nego što je to bila postmodernistička priča malih, fra­gmentiranih, razbijenih lokalnih ideologija i ra­tova, koji su sljedili u ‚90-ima. Mislim da moja pozicija nije romantizirana, jer takva vizija, iako parcijalna, meni je još dragocijenija, budući po­stajem svijestan koliko rijetko zapravo život može zadovoljiti naše čežnje i nadanja. Na toj poziciji, za mene kvadrati na zidovima pećina, crni kvadrat na Maljevičevom platnu, crni pikseli na ekranu ili crne rupe u svemiru, postaju jedno te isto, odnosno postaju Kantov kategorički im­perativ.

TVOJI RADOVI SU PERSONALIZOVANI, ALI KROZ KOD, MATRICU, GEOMETRIJU, KAO SA­VREMENI IZRAZ, KAO ŠTO SU TO BILE I SLI­KE KLASIKA. ODAKLE SPOZNAJA I POTREBA ZA GEOMETRIJSKIM IZRAŽAVANJEM, AKO GA TAKO MOŽEMO NAZVATI?

Umjetnost zapada je opterećena bogatstvom i materijalnom raskoši, dok je umjetnost istoka mistična, elementara i usmjerena na bit i duhov­nost. Mnogo od te mistike Dalekog istoka ima i pravoslavlje. Moja je duhovna pozicija bliža sli­karstvu ruskih ikonopisaca koje se ne mijenja, varirajući svoju kreativnost kroz strogo namet­nuta pravila unutar zadanog sustava reprezen­tiranja i geometrijskih dekorativnih elemenata, koje i Maljevič uzima kao početno ishodište. Bliža mi je ta pozicija, nego što je pozicija mog školovanja, opterećenog velikim povijesnim sti­lovima zapadno-evropskog talijanskog, špa­njolskog ili francuskog slikarstva. Unutar tog vi­zualnog koda i vlastitog iskustvenog formiranja, prepoznao sam takav jezik kao meni prirodan i bliži. Sam naslov moje izložbe „Budućnost nije ono što je nekad bila“ sugerira pojam koji se uru­šava sam u sebe. Izmiče nam čvrsto tlo pod no­gama. Iz današnje pozicije, gledam na prošlost koja je predstavljala nekakvu sigurnost. Danas vidim naš svijet ograničen u svom rastu, taj krh­ki ograničeni svijet ne može izdržati neograni­čen rast, preopterećen je ekološkim problemima i limitiranih je resursa. Da li ćemo uskoro ući u simbiozu sa strojevima, tj. da li se već to desilo? Mislim da ne možemo o budućnosti razmišljati više sa bilo kakvom sigurnošću.

PRISUTAN SI U FILMU, SLIKARSTVU, FOTO­GRAFIJI – MULTIMEDIJALNI UMETNIK.

Tražio sam se u svemu, pa tako i u raznim vi­zualnim medijima, ali tu nije bila riječ o ozbilj­nijim projektima, već nekom eksperimentiranju. Za vrijeme studiranja, na Akademiji me od sli­karstva odbijao elitizam umjetničkog sustava, kao i snobizam, koji ide pod ruku nekad sa njim. Slikarstvo sam smatrao medijem koji dopire do malog broja ljudi, hermetičan jezik, zatvoren i previše usmjeren na sebe i njegove neposred­ne korisnike i struku, pa sam kroz svoj postdi­plomski studij pokušavao ući u film, pohađajući predavanja na Akademiji za kazalište, radio i te­leviziju u Ljubljani. Tada sam smatrao da je film najsuvremeniji i najjači medij današnjice, koji je­dini doista omogućava neposrednije i komplek­snije prenošenje poruke. Danas smatram da je to bar djelomično krivo, jer je prosječnom gle­datelju avangardan film ili teži art film jednako nerazumljiv kao i avangardno slikarstvo ili glaz­ba. Konzumacija kulture danas podrazumijeva osnovnu semantičku i semiotičku edukaciju. Ja sam u osnovi slikar, to je moj prirodni medij, sve ostalo je zabava.

KUSTOS KAO ZANIMANJE. VODIŠ TRI UMET­NIČKE GALERIJE U POREČU.

To je neka vrsta kompromisa… radije bih se ba­vio samo umjetnošću, ali pošto imam sina, po­treban mi je stalan izvor prihoda. Kao i svaki po­sao, ima svoje prednosti, a jedna od njih je sva­kako upoznavanje i rad sa umjetnicima i kreira­nje programa. S obzirom na to da su umjetnici uglavnom u slobodnom statusu i često ne rade strukturirano, potrebno je mnogo improvizacije i borbe sa krutom administrativnom regulativom. U takvom poslu je potrebna fleksibilnost, jer je teško biti u toku sa zbivanjima ako se ne družiš sa umjetnicima, nisi prisutan na sceni i ne pu­tuješ kako bi pratio i povezivao se sa ostalima. Naravno, to je problem, jer se posao odrađuje „samo“ od 7.00 do 15.00, a ostalo, ono najbitnije, konzumacija kulture, stvaranje kontakta i krea­tivan dio je zapravo volonterski. S obzirom na to da sam radio sa različitim kulturnim ustano­vama i u Sloveniji, Italiji, Švedskoj, mogu samo sa rezignacijom konstatirati da je rigidnost su­stava kojeg nameću birokrati prisutna samo u Hrvatskoj, zbog toga i jesmo među zadnjima u Evropi. Sustav i partija je iznad čovjeka. Drugi problem je nepostojanje publike i prevelikog in­teresa za suvremenu umjetnost, ali to je proces. Edukacija i stvaranje publike je zapravo glavni posao.

KAKO SU TE PRIMILI U BEOGRADU? BEOGRAD OSVAJA, TI OSVOJEN.

Beograd je izuzetno kontrastna, urbana sredina, istinski velegrad, očaravajuć i surov istovreme­no. Dočekan sam izuzetno srdačno i osjetio sam gostoprimstvo po kojem je Srbija poznata. Na tome sam jako zahvalan svima iz galerije O3ON/ PRO3OR i svom kolegi, umjetniku Saši Pančiću. Također mi je na neki način bilo nestvarno i dir­ljivo sresti ljude svoje generacije, rođenih ‚70-ih i ‚80-ih godina, koja je odrasla na istim vrijed­nostima, jednom još postojećem fiktivnom, ali univerzalnom kulturnom prostoru bivše države, koja ima iznimno veliko kulturno, i bar za mene, pozitivno nasljeđe, bez obzira na sve kolektivne i individualne tragedije ovih prostora.

GDE SEBE VIDIŠ ZA TRI GODINE? ILI GDE BI SE VOLEO VIDETI ZA PET MESECI?

Vidim se u ateljeu, volio bih da mogu pristojno živjeti samo od stvaranja. Mislim da države na ovim prostorima gube ogroman stvaralački po­tencijal čitavih generacija kreativnih ljudi koji se bore sa pukom egzistencijom, a mogli bi stva­rati dodatne ekonomske vrijednosti od kojih bi profitiralo čitavo društvo. Vani su kreativne in­dustrije odavno preuzele prvo mjesto po stva­ranju ekonomske vrijednosti, čak ispred najja­čih tradicionalnih industrijskih panoga , kao što je npr. automobilska. Ali politika radi uvijek na zadovoljavanju kratkoročnih, odmah vidljivih re­zultata, koji se mogu kapitalizirati na sljedećim izborima. Cestu vidi svatko i primjećuje da se nešto radi, otvaranje nekakvog muzeja je krat­koročna vijest. Najbolji su nažalost već otišli zbog mediokriteta, klijentelizma i nepotizma tr­žišta rada. Volio bih da mogu putovati, jer tu se život koncentrira u novim doživljajima kroz sva osjetila, stvara se jako zgusnuto iskustvo, koje te mijenja istog trenutka kada stupiš iz svoje rutine. Mi smo zapravo kaotična bića, koja se razvijaju gledajući uglavnom prema van, a ne samo prema unutra.