PIŠE: BRANKA LISICA
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: PIXABAY.COM
Živim u malom turističkom mjestu pored Zadra. Uvijek sam maštala da budem balerina. Poput mame. Ali oduvijek sam željela vidjeti i neke druge planine, kako sam rekla tati sa nekih šest godina, gledajući u otoke. Život, ili Bog, ili Univerzum, stvari je posložio malo drugačije. Umjesto baletnih papučica, obula sam vojničku čizmu. Bila sam vojnik u ratu, vojnik u miru, vojnik u mirovnim misijama u dalekom Afganistanu. Pa, nakon vojne karijere, nastavljam karijeru kontraktora na Bliskom Istoku. Iraq i Afganistan. To su godinama bile moje destinacije. Daleko od dječijih maštarija, složit ćete se.
Danas ne žalim zbog svojeg izbora, jer izbori nikad nisu pogrešni. Bitno je naučiti plesati, a ja sam naučila plesati neke druge pokrete od onih koje vas uče u klasičnom baletu. Znali su biti podjednako bolni, ali znali su me i beskrajno usrećiti.
Nije uvijek bilo lako. Dapače, bilo je teško. Bilo je teško živjeti i raditi u dominantno muškim profesijama. Bilo je teško ostaviti dom i obitelj. Bilo je teško upustiti se sama u nepoznato. Bilo je teško boriti se sa predrasudama. I u Hrvatskoj, i na terenu. Bilo je teško izdržati sve raketne i pješačke napade. Bilo je teško ne spavati noćima, danima, mjesecima, godinama…
Ono što je bilo lako je sakupljanje iskustava. Oduvijek sam bila znatiželjna. Oduvijek sam htjela putovati i upoznavati druge kulture. Oduvijek sam htjela vidjeti druge planine. I druga mora, i druge boje. Oduvijek sam htjela naučiti još jedan jezik, pa još jedan, i još jedan…
I kad otvorite srce za sve to što je, uvjetno rečeno, drugačije od vas, kad prođete kroz ta vrata unatoč golemom strahu, događaju se čuda, a život vas nagradi na najbolji mogući način. Susretima sa ljudima! Drugačijim od vas. Ljudima koji ne pričaju vaš jezik, ali se savršeno dobro razumijete. Susretima sa ljudima koji vam pričaju svoje životne priče. Čak i ako vas vide po prvi puta u životu.
Volim aerodrome. Tamo uvijek upoznam “najbolje” ljude. Afganistan, Izrael, Velika Britanija, Texas, Iraq, Kuwait, Ujedinjeni Arapski Emirati, Tajland, Kambodža, Kenija, Uganda – neke su od zemalja koje sam posjetila. Nedostaje mi puno fotografija, jer na pojedinim mjestima nisam smjela snimati kao netko tko dolazi iz Istočne Europe. Ponekad pred zakonom nismo svi isti. Ponekad vas netko zemljopisno odredi kao nepodobnog. Ali imam sjećanja. U svojoj duši, i u svom srcu. Najljepša moguća. Osmjehe, osobito dječje osmjehe. I njihove priče. Ispričane na meni nepoznatim jezicima, ali tako savršeno razumljive. To vam je ono kad vam duše pričaju. Jezik duše je svima razumljiv. Treba samo malo oslušnuti.
Volim ljude. Različite. Volim njihove životne priče. Volim slušati o njihovim životnim izborima i kako se nose sa njima. A znam ih puno. I od one djevojke iz Pakistana koja je ostala trudna prije braka, i od onog čovjeka iz Meksika koji se ženio 6 puta, i od one gospođe iz Južne Koreje koja ima 62 godine i dva sina od 5 i 6 godina, i od Japanca koji se zove Tomo (da, dobro ste pročitali), i od gospođe Abibe i obitelji Parmach iz Kabula, Harriet iz Jinje u Ugandi… Volim ljude. Volim njihove priče.
Danas sa 50 godina znam puno stvari koje nekada nisam razumjela. Jedno pak ostaje uvijek isto: i dalje želim vidjeti neke druge planine, neka druga mora i neke druge boje. I neke druge ljude. Jer, u konačnici, svi smo isti. Ljudi sa svojim životnim pričama. Ponekad neispričanima, ponekad prešućenima. Ponekad bolnima, vrlo često sretnima.
Ono što sigurno znam je da kad otvorite srce i dušu, život će vas nagraditi! Susretima sa ljudima i njihovim životnim pričama. Jer, u konačnici, duše se uvijek prepoznaju.
Ono što sigurno znam je da želim plesati. Želim plesati život! U svim njegovim oblicima. A najbolje sunčane strane života i svijeta su tek preda mnom.
