PIŠE: VIŠNJA DRMIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
“You’re welcome” – bilo je to u jednoj od mojih lekcija engleskog.
Našla sam se u avionu, na trenutak sam poželjela prošetati pokraj svih tih ljudi, dotaknuti ih, nasmiješiti im se, stati na mjesto stjuardese na početku aviona i uzviknuti: I can do it! Tako snažno i glasno da me svi čuju.
Naravno da nisam. Uzvik je ostao samo u mojoj mašti, ali osjećala sam se kao da sam to napravila.
Moj let u nepoznato je započeo. Učenjem engleskog. Odbacivanjem predrasuda. Donošenjem odluka. Pakiranjem kufera. I na kraju, pravim letom. U nebo. Avionom.
Kao i svaka dama, u svojoj torbi sam imala sve što mi je bilo potrebno da let bude ugodan, knjigu.
Kao i svaka majka, u torbi sam imala sliku svojih kćeri.
Kao i svaka žena, u torbi sam imala spretno zapakiranu šminku kojoj kontrola nije imala šta za zamjeriti.
Ustrašena novim izazovom, sve te male sitne stvari su mi trebale biti podrška. Ako netko želi započeti neku konverzaciju, uzet ću knjigu. Mira radi. Da pokušam te zbrčkane misli srediti.
Ako me shrva tuga, izvadit ću sliku.
Ako mi se šminka pokvari, nadohvat ruke mi je, pred kraj leta ću to srediti.
No, ništa od toga nije više bilo važno. Sjedila sam u sjedalu i gledala kroz prozor. To magično nebo. Smjenjivali su se oblaci, boje i oblici koju su mi oduzimali dah. Osjećaj da sam u nebu punio je moje grudi nekakvom smirujućom emocijom, moje je srce kucalo onim tempom kao kada osjetite dodir sreće, poput pera na nadlanici. Lako i nježno, kao da me miluje.
Magija koja je spojila mene i nebo kojim smo plutali jedna je od onih emocija koje pamtite cijeli život.
Lagani sumrak je odnio boje, ali donio je London. U onom njegovom sjaju i veličini utopila sam svoje oči. Može li moj život postati tako… lijep kao London sa neba, prpošan kao njegova svijetla, izazovan kao njegova veličina, velik kao njegove građevine?
Zgrabila sam svoju torbu, sa one tri važne stvari u njoj, čvrsto je stisnula i zakoračila. Još jednom pogledala u nebo i pomislila – srešćemo se opet.
Našla sam se ispred zgrade. Popodnevni sati. Vrijeme promjenljivo, dio krovova je bio glamurozan od sunca, a dio tmuran i tužan pod oblacima. Prvo što sam učinila, podigla sam glavu i pogledala u nebo, jer me je privukao zvuk. Bilo je to isto ono magično nebo iz aviona. Sreli smo se opet. Samo jedna mala razlika, ovim nebom parao se zvuk galebova. Hodala sam za njima, jeste li ikada to pokušali?
Došla sam do doka. Southampton. Činilo mi se da vidim moje more, moje galebove i naše brodove. Razmišljala sam što sam učinila za ovih šest mjeseci. Učila, radila na sebi, upoznavala ljude, planirala budućnost, stigla do vladinog ureda. Rekli bi vam Britanci to je samo formalnost, birokracija koja ti u vladinom uredu treba omogućiti da imaš ista prava kao i mi. I obveze, naravno. Nasmijala sam se, razmišljajući o iskustvu sa ovom birokracijom. Na svakom ulazu u odjele, sačekao bi me službenik, pozdravio i upitao kako mi može pomoći. Nakon mog predstavljanja, dao bi mi ljubazno naputke šta dalje. Prolazila sam hodnicima i uredima, sa osjećajem ushićenja, gledajući 60-ak službenika koji su bili okruženi klijentima poput mene, strancima, i koji su osmjeh nosili poput uniforme. Da, i to je iza mene. Vrijedi sada čekati pismo i, nakon njega, donositi odluke.
Sunce je obasjavalo površinu vode, dok i obalu Southamptona. Nebo, višebojno i ubrzano, mijenjalo je izgled i opet sam lako utonula u to plavetnilo. Galebovi su bili muzika za moje uši. Mogla sam osjetiti miris moje Dalmacije uz njihovo glasanje. Uostalom, nije li to ono isto nebo koje pokriva i moju djecu i sve moje najdraže? Opet je moje srce bilo poput pera na nadlanici. Mazno i umilno.
……………………………………….
Sjedila sam u vrtu i razmišljala o ljudima koji su nastavili živjeti zahvaljujući ideji donacije organa. Moja je kartica stigla, kao i zahvala od udruženja britanskih donatora. Stara kartica, sva pogužvana, ostaje mi za uspomenu na dane kada sam htjela mijenjati svijet, pa shvatila da ga samo svojim postupcima mogu mijenjati. Prije dvadesetak godina, potpisom i stavljanjem u novčanik, kao da sam počela shvaćati svu ozbiljnost nakarade oko sebe. Sjećam se kada sam okupila moje kćeri i rekla bezbrižno (činilo se) – moja kartica donatora organa je sa mnom uvijek. Želim da to znate i želim da nikada ne pomislite da će netko tim postupkom skrnaviti moje tijelo. Učinit će vas sretnijim ako ikome udahnem život. To troje para očiju kao da je bilo u panici, sa mnoštvom pitanja u njima, neizgovorenih. Dobro, mama – odzvanjale su mi te riječi i sada u ušima, dok sjedim u engleskom vrtu. Izvaljena u šarenim jastucima, zatvorenih očiju, opuštena i pod suncem, tako je bilo prirodno čuti njihove glasove. Kao da su bile tu. Otvorila sam oči i isto ono magično nebo prostiralo se svuda oko mene. Naše nebo. U Engleskoj lako gledate u nebo i kada Sunce najjače sja, jeste li znali?
…….………….………………………………
Našla sam se kraj fontane. Figura žene iz nje bacala je sjenu na lopoče. Iako u opuštenoj pozi, ta figura je imala naslonjenu glavu na ruku. Bilo je tu neke simbolike. Žena koja se trudila. Našla su tu, u predivno kreiranom vrtu, obilju ljepote i simbola prirode, ali i čovjekove dosjetljivosti. Njeno je tijelo upijalo ljepotu svakog detalja iz tog engleskog vrta. No njena glava, otužno naslonjena na ruku, odavala je brigu. Nekako sjetno se činilo. Naišao je veliki oblak i pokrio nago tijelo te žene. Više to nije bila sjeta, već tuga u njenom mirovanju, lopoči su potamnuli, voda ispod njih je bila poput vode u pećini, a zvuk fontane pomalo zlokoban.
Pismo je čekalo da ga se otvori. Bio je to onaj željeni komad papira, biti ili ne biti. Produžila sam taj trenutak neizvjesnosti, tek da ga zapamtim.
Slova su mi titrala pred očima. Po peti put, da, dobro sam pročitala. Niz brojki i slova stajao je sam u retku i meni je izgledao kao najljepši krasnopis kojeg sam vidjela. Goverment office dao mi je zeleno svjetlo. Za moj bolji život, za moje snove, želje i planove.
Instinktivno sam pogledala u figuru žene u vrtu. Sada bez sjene oblaka, okupana suncem, njena glava na ruci nije više izgledala turobno. Zapravo, ona se samo odmarala i naslonila glavu na svoj dlan. Mogla sam joj izraz lica zamisliti.
Poput mog, kada pogledam u ono magično nebo. Začudo, oblaci su nestali. Nebo je bilo jednolično, ali morsko plavo, isto ono nebo koje sam gledala dok sam grlila svoje najmilije na odlasku. Preko njihovih ramena, kroz suze sam ga gledala. Preko šibenskih krovova. Rekla sebi – Višnja, zapamti ovaj trenutak. Zapamti to nebo i te zagrljaje.
Ono nebo u avionu bilo je magično nebo sa zagrljajima mojih najmilijih.
I ovo nebo grlilo je žensku figuru i donosilo trenutak za pamćenje. Mogla sam osjetiti njihove ruke na svom tijelu. Zapamćeni i bolni trenutak postao je stvarnost i zamjenio ga je osjećaj… onog pera na nadlanici.
Stavila sam ruku na rame žene u vrtu. Kao da sam joj htjela reći – bit će sve u redu. Samo pogledaj u nebo. Isto je. Magično je. To nebo nas spaja, ma gdje otišli i ma gdje bili. Na tren sam mogla vidjeti njeno lice.
To je bilo moje lice. U engleskom vrtu. Pod magičnim nebom.
.………………………
Znate li da engleska ljubaznost nema kraja? Ako želite osjetiti tu ljubaznost, naučite neke od ovih fraza, ja jesam. Isplatit će se, vjerujte na riječ. Posebno kada su Vama upućene.
You got it
Don’t mention it
No worries
Not a problem
My pleasure
It was nothing
I’m happy to help
Not at all
Sure
Anytime
I zavoljet ćete taj osjećaj ljubaznosti. I nisu te riječi samo fraze. One su djela. I ne zaboravite: pod istim smo nebom, samo podignite glavu.
