VRISAK VRANCA

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ-TOPALOVIĆ
FOTOGRAFIJE: STUDIO ĐAKOV

MIOMIR MIŠO VEMIĆ, ROĐEN 22. 10. 1954. GODINE U DONJOJ BUKOVICI, OPŠTINA ŠAVNIK. DIPLOMIRAO JE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NIKŠIĆU NA LIKOVNOM ODSEKU. ORGANIZATOR JE PRVOG PROLEĆNOG INTERNACIONALNOG BIJENALA MINIJATURE U NIKŠIĆU 2005. GODINE. UČESTVOVAO JE NA VIŠE INTERNACIONALNIH BIJENALA I NA BROJNIM SELEKTOVANIM INTERNACIONALNIM UMETNIČKIM SIMPOZIJUMIMA, KOLONIJAMA, GDE JE DAO SVOJ VELIKI DOPRINOS LIKOVNOJ KULTURI. DOBITNIK JE MNOGOBROJNIH NAGRADA, PRIZNANJA, POVELJA, NA BALKANU I U EVROPI.

IMAO JE 52 SAMOSTALNE I UČESTVOVAO JE NA VIŠE KOLEKTIVNIH IZOŽBI U ZNAČAJNIM GALERIJAMA I MUZEJIMA U SRBIJI, MAKEDONIJI, CRNOJ GORI, ŠVAJCARSKOJ, TURSKOJ. SLIKE AUTORA NALAZE SE U PRIVATNIM KOLEKCIJAMA U LONDONU, BUDIMPEŠTI, MOSKVI, TURSKOJ… ČOVEK KOJI OPRAVDAVA SVOJE POSTOJANJE SLIKANJEM.

MIŠO VEMIĆ ŽIVI I STVARA U NIKŠIĆU.

DA LI IMATE STRAH OD SLIKARSKOG PLATNA?

Pa, bijelo platno je bastion za svakog umjetnika. Neko ga osvoji, a neko nikad. To je beskrajan prostor u koji se može smjestiti sve i svašta. Naravno, taj prostor je izazov i sudba svakog stvaraoca. Kažem, stvaraoca! Po reakciji na tu prazninu, na tu bjelinu, umjetnik se poznaje i prepoznaje. Ta bijela površina može biti kapija za smrt umjetnika, a i kapija za njegov umjetnički život. Platno pred kojim se umjetnik nađe može biti giljotina i pijedastal. Izvor je ne straha, nego uzdrhtalosti, odustajanja, izvor je i življenja i smisla postojanja. Ta bjelina može da rodi umjetnika suočenog sa vlastitim sopstvom, a može i da ga uništi. Bjelina je jača od crnine, reakcija na prazninu je rat sa svjetlošću.

ŠTA JE ONO ŠTO VAS OSLIKAVA U SLIKARSTVU?

Moja umjetnička ličnost se karakteriše željom da prodrem duboko u vlastito Ja, da se sopstvom osvjedočim i da svojim stvaralaštvom ne zadobijem priznanje, već da opravdam svoje postojanje. Uvijek pokušavam da se otrgnem od već viđenog, naučenog, da čak eskiviram „pamćenje“ desne ruke. Energiju koju posjedujem generišem iz prvog dnevnog bljeska, prvog bola i prvog krika (plača), suočivši se sa spoljnim svijetom u koji sam odjednom uletio. Dakle, iz djetinjstva. Nastojim biti brutalno iskren jer to je jedini temelj za stvaranje umjetnosti. Moja likovno-poetska prošlost je obilježena oporim mirisima, gorkim ukusima i dramatičnim opserviranjem svijeta. U mojim slikama nastojim suprotstaviti htonsko demonskom u biću koje slikam. Mora da isijava i jedno i drugo da bi se formiralo nešto treće. Nastojim definisati svjetsku bol kroz posmatranje otvorenim očima. Nije mi cilj da razorim ljepotu, nego da spriječim običnost i zaslađenost. Volio bih da moja slika „iskopa“ i ono što sam nisam vidio.

KAKO BI VAŠE SLIKARSKO BIĆE OPISALO SVOJU UMETNOST, SVOJE SLIKARSTVO?

Teško je govoriti o sebi, pogotovo o vlastitom stvaralaštvu. To može da bude tautologija, larpurlaristička tirada, ulijetanje u zamku vlastitog ega. Lijepo mi je živjeti u vlastitom slikarskom bunilu i izazivati posmatrača. Živim u velikom nevremenu i ne želim da me posmatraju kao estetski element. Želim biti jasan u svojoj boljci, u svom umilnom ludilu, da ne bih napravio slatko vrenje. Ne želim biti zadovoljan sobom, niti to mogu. Želim se učiti na greškama. Moja autobiografija glasi: nezadovoljstvo. Nikoga ne mrzim, samo ne podnosim one koji kažu: „Uh, što sam juče napravio dobru sliku!“ Bio bih srećan kada bih se bar jednom oduševio svojim radom. Samo da vidim kako to izgleda.

DA LI STE OD ONIH UMETNIKA KOJI CEO ŽIVOT SLIKA JEDNU SLIKU ILI TEMU?

Mišljenja sam da ni jedan pravi umjetnik ne pronalazi temu. Tema pronalazi umjetnika. Pronađe me krik, lupanje bukovih vratanaca na kolibi moga đeda Jova. Vrisak vranca! Kaže pjesnik Nenad Jero Radenković:

Moje su konje otjerali bahati
I za sobom sva polja zatrovali,
Šta će mi sada amovi i sedla,
Ugašeno sunce u blato mi pade!

Ne volim one što skaču sa teme na temu. Život je dovoljno kratak za oslikavanje bilo koje teme. Za duboko oslikavanje!

KONJI U VRISKU, POKRETU – JEDAN OD TEMATA VAŠIH SLIKA. KOJE SVE OSEĆAJE ISKAZUJU I ŠTA STE HTELI PORUČITI SIMBOLOM KONJA?

Nijesam želio da me išta mimoiđe u životu, jer sve što se nagomilava u meni i mojim slikama, pomoći će mi da se vratim na ognjište svoga oca. Vrisak omiljenog vranca je spona oba zvona, i duhovnog i nebeskog. On i sad nosi moju dušu na svojim znojavim leđima padinama Sinjavine, crn i ubitačan. I tako, taj „vrisak primarni“ je bio okidač za život i umjetnost koja se razvijala u meni i traje. To je ritualni ulazak u jedan drugi i drugačiji svijet. Taj svoj vrisak sam podario tom biću… konju. Konj je htonsko i demonsko, noćno i dnevno biće, solarno i božansko. Ne tvrdim da je to životinja. Mojim slikama sa ovim bićem želim dati crtu bezvremenosti, a ne opštosti. Ne biti stereotipan nego arhetipan. To je zadatak, da vrište moji konji slomljenih vilica.

JEDNA VAŠA SLIKA NALAZI SE U KOLEKCIJI POZNATOG TURSKOG PISCA ORHANA PAMUKA.

Ja sam dosta putovao, pohodio dosta zemalja, putujem i pohodim i sad. Od Turske do Švajcarske, dosta slika imam baš svuda i veliku mi čast čini bilo koji kolekcionar koji posjeduje moju sliku. Posebnu čast mi čini što je moja slika dio kolekcije velikana Orhana Pamuka, a koja se nalazila u galeriji „Lidija“ u Bijelom Polju. To mi je učinilo svijet manjim.

KAKAV JE VAŠ SLIKARSKI STAV U ODNOSU PREMA BUDUĆNOSTI – OPTIMISTIČAN ILI PESIMISTIČAN? “UMETNOST JE LEK STVARNOSTI”- VAŠE SU REČI.

Neznalice, psihopate i satanisti vladaju i haraju svijetom. Sunce kulture je na zalasku, a kad sunce zalazi i patuljci bacaju dugačku sijenku. Te moralne nakaze koje sunovraćuju svijet, identifikuju se sa svojom sijenkom i misle da su veliki. Od ratova, preko pandemija, do reality-ja, svjedoci smo moralnog i duhovnog umiranja čovječanstva. Mišljenja sam da se ne poštuje ni jedna od Božijih zapovjesti. Gdje je tu mjesto umjetnosti? Mislim da je sabijena u tjesnac. Gledao sam fotografije iz Luvra, djeca stoje ispred „Noćne straže“ i bulje u mobilne telefone. Možda je i montaža u pitanju, ali dobro ilustruje stanje u umjetnosti. Nikad umjetnost nije bila usamljenija, gotovo da je skliznula u dizajn. Izgleda da je došlo vrijeme da ne treba nikome, osim malobrojnima. Ta manjina će biti blagoslovena. Ostalima će pripasti reality programi, šund i kič, kao i druga duhovna obogaljenja. Homo sapiens je stavljen u kavez. Biti optimista u ovakvoj situaciji je degutantno i krajnje drsko. Umjetnost je ishodište i utočište. I bijeg i lijek.

AKT – MODEL UHVAĆEN U INTIMI, OVEKOVEČUJE SE TRENUTAK I SNAGA TELA. ŠTA JE ZA VAS DOBAR AKT I ŠTA ON MORA DA PREDSTAVI U PRVOM PLANU?

Nezaobilazna avantura za svakog umjetnika je akt. Nije to samo puka erotska senzacija. To je kompleksna tema, samim tim i teška. Malo je danas umjetnika koji se bave tom temom, a da nije pomalo sanzacionalistička. Imao sam izložbu akta u Požegi poodavno, takođe sam nekoliko radova izlagao u Fluhliu kod Lucerna, gdje sam vodio razgovor sa poznatom istoričarkom umjetnosti, koja me je pitala zašto slikam akt koji je brutalno ogoljen. Ja sam odgovorio da akt čak tretiram kao ekološku temu, lišenu jeftinih krpica i banalnosti. Akt može biti potresan koliko Sutinov ili Rembrantov „Odrani bik“. I Sezanova predstava jabuka posjeduje dramatiku, a kamoli akt. Pikaso je uz neke svoje aktove dodavao satire i bikove da bi došao do dramatičnije predstave. Akt može da bude i sladunjav poput razvodnjene limunade. Moja malenkost tretira akt u odnosu prema animalnoj snazi, razdrobljen između Erosa i Tanatosa.

UČESTVOVALI STE DO SADA NA TRI RADIONICE PIGMALION TAMNJANICA. TEMAT RADIONICE OKTOBRA 2020. JE BIO AKT. INTIMA, ŽENA I KONJ U POKRETU KAO LAJTMOTIV SVIH VAŠIH SLIKA.

Tamnjanica – Pigmalion, spoj dva termina, naizgled nespojiva. Tamnjanica je postala simbol nečega što se kreće i nadolazi u svijetu umjetnosti. Spoj mitskog skulptora i zabačenog sela između Niša i Bele Palanke, postao je stjecište umjetnika svih profila i to sve zahvaljujući jednom čudesnom čovjeku koji se zove Gorazd Čuk. Taj čovjek je napravio ogromnu latifundiju ljekovitog bilja i vinograda i sve to spojio sa umjetnošću. Sada bi svi htjeli da učestvuju na „Pigmalionu“. Već tri puta sam bio učesnik ove, već čuvene, umjetničke radionice na moje zadovoljstvo i, nadam se, na zadovoljstvo organizatora.

Naslikao sam sliku koju sam nazvao „Tamnjanički sanovnik“ jer sam pokušao suprotstaviti i sjediniti sva svoja htjenja i dileme.