PIŠE: SANITA LISICA
“Ušuti, tišino,
želim čuti glas svojih misli,
Jer on mi se skriva negdje između razuma i grudi.”
Ovako sam počela svoju pjesmu o tišini na arapskom jeziku. Volim tišinu. Zapravo, tišina mi budi uspavane stanice, rasplamsava ideje, inspiriše me. U tišini razgovaram sa sobom, sa svojim manama i vrlinama. Tišina me pokreće, zove na pokret, daje mi krila. Tišina me budi. U tišini čujem otkucaje svoga srca, za koga kuca, osluškujem svoju svijest i savjest. U tišini kristališem ljubav kao staklar koji uljepšava svoju vazu.
U tišini oblikujem svoje misli, tišina me vodi ka sebi samoj. Tišinom spoznajem sebe i ljude oko sebe. U tišini nježno volim. U tišini se molim.
Tišina je poziv na molitvu. Snaga vjere mi daje slobodu i krila da se vinem u svoje snove sačinjene u tišini.
Tišina mi pomaže da osluhnem opasnost, baš kao što su pustinjski karavani noćima osluškivali zvuk vjetrova i pustinje.
Završiću ovaj tekst stihovima moje Pjesme pustinje, pustinje čija me tišina asocira na snagu, mudrost i slobodu.
Pjesma pustinje
Ljubičasto nebo pustinjskog praskozorja,
Umiva mi lice sa dalekog obzorja.
Sjeverni vjetar donosi svježinu,
Molitva rana zove na tišinu.
Usred nepregleda pješčanoga molitva je sveta.
Zasadila je sjeme radosti i nade.
Osjećaj slobode univerzumom se širi,
Nestadoše sprege što strahovi grade.
Jedno zrno pjeska na uho mi šapnu:
“Sloboda si ti, ustani i kreni.
Ne boj se, ne tuguj, u srcu je nosiš,
idi sa sa svjetlošću, sretno putuj.”
