PIŠE: ELMA AHMETSPAHIĆ
„Duši spasa nema, osim putem ljubavi“
Uzdišem ljubav i držim se objeručke za stihove nadahnutog perzijskog pjesnika.
Šta danas sanja Elma, a šta Nada? Prigrlih obje, jer su iznjedrile ono najljepše iz mene.
Elma je stamena, uporna, odvažna, hrabra, disciplinovana, tvrdoglava. Nada je rasuta, lepršava, nježna, suptilna, vazdušna, duša pjesme i ljubavi. Obje su me vodile i zanosile prema putevima neslućenim. Vjerovala, padala, nadala se, podizala. Sve iznova počinjala, a nikad stala.
Kao većina žena što danas prkose vjetru, suncu, nebu. Mirišem jesen, nove početke i ljubav na putevima koji tek treba da se otvore. Bog daje i kada ljudi uzimaju. Zahvalna sam doista na svemu! Prvo na ovom daru, jer postojim i mogu da činim mnogo dobra. Mogu da plivam okeanom ljubavi i volim sva neba, sve ljude ovoga svijeta. Tako mi je dato i drugačije ne želim da se budim. Bliži se kraj septembra i kraj najtežeg i najljepšeg putovanja duše. Polako i ponosno koračam prema dvadeset osmim godinama svog života. Niko u mom okruženju ne može u to da povjeruje, a tek ja! Život je nesprestano rađanje duše. Kroz duhovnost, spoznaje, iskušenja, prijateljstva, ljubav, putovanja, mi se iznova rađamo.
Sjetih se, prije nekoliko godina, riječi koje mi rekla prijateljica Mia (Anima), sa kojom dijelim ovo nebo, vazduh i ljubav:
„Jedva čekam tebe vidjeti u četrdesetim godinama života.“
Ova rečenica, naučila me je da volim svoje godine i sve ono što one donose, ali i odnose. Tek sam sebe otkrila, svijet i ljude bolje osjetila, spoznala dušu svoju, Boga dragog kroz put koji mi se desio. Najljepši je; moj je – umjetnost! Svaki trenutak ovog života je dar. Neprocjenjivo je osjećati blizinu trenutka, grleći život kao majka svoje dijete, jer ‘život je neshvatljivo čudo’ – kako je to Andrić napisao. Istina je, svjedočimo kroz sav proces našeg postojanja da neprestano se život troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini Ćuprija. Voljeti i srce potpuno otvoriti je svrha zbog koje svaki dah puštamo. Blagoslov je bol i radost. Blagoslov je hoditi putem, a nikom zla ne učiniti. Jednog jutra, ptice su cvrkutale, a sunce je jako sijalo; prve ruže su zamirisale. Život se budio i nadao. Čemu, kome – ni danas ne znam da objasnim?! Sjećam se samo da tog jutra sebi rekoh: „Piši i nikad nemoj prestati.“
Pišem otkako znam za sebe. No, to buđenje i osjećaj dogodio se prije osam godina. Danas, Bogu zahvalna što nikada nisam odustala od pisanja. Bilo je lako, al’ i teško. Bilo je svega na tom putu! Taj put nisam birala; sam se otvorio. Arhitektura, fotografija i pisanje su tako stali danas uz sve ono što jesam, čemu pripadam. Ljubav prema pisanoj riječi počinje još od srednje škole čitajući Selimovića, Andrića, Dostojevskog.
Jednom sam sebi kazala da ću napisati knjigu. Ne zbog toga jer želim biti pisac ili da budem priznata. Napisat ću jednom knjigu jer duša mi traži da pišem, da iznjedrim sve tuge i radost prizovem. Suzama tiho šaputanim molitvama u tihoj noći da barem jednom čovjeku dušu zagrlim. Za sve radosne, tužne, izgubljene, smirene, uplašene.
Za jevreje, muslimane, kršćane, pravoslavce. Za sve ljude na ovom prolaznom snu, jer svi smo jedno. Svi smo ljubav!
To se i dogodilo. Ako Bog da, ugledat će jednog dana moj prvijenac i svjetlo.
Zahvalna i sretna sam jer postojim i pišem. Svet mi je trenutak dok pišem, a sve nagrade, priznanja, aplauzi, to me se ništa ne tiče. Ova godina, vodila me do najtežih, a tako najljepših predjela zbog kojih iznjedrih pjesme, knjigu. Zagrlih svijet perom!
Ni u snu nisam mislila pjesnik postati, književnikom se zvati, a sve se obistinilo. Još uvijek sanjam i uzalud me je buditi. Znate, samo mi duša žedna je ljubavi i da kroz ovaj najljepši put umjetnosti sebe ohrabrim, probudim, al’ i druge. Jedan od dražih profesora na Univerzitetu graditeljstva, rekao mi je; „Elma, sebe kada upoznaš, olakšat ćeš sebi život i nema toga što nećeš uspjeti. A sve ima svoju cijenu.“ Potpuno me porazio ovom rečenicom, jer mislila sam da znam sve o sebi. No, nikada nećemo sebe upoznati dok potpuno svoju dušu ne ogolimo pred sobom. Zalud je željeti nešto što nije naš put i nafaka. Biti sretan i zadovoljan onim što jesi; onim što imaš i nemaš; zbog onog što bilo je i biće – to je put neprolazne ljubavi u čovjeku.
Ovoj arhitektici u meni, pjesnikinji, književnici, umjetnici – hvala za sve ove godine života.
A najveća zahvalnost je Bogu! I ništa ovo ne bih mogla bez Njega. Bez podrške i neizmjerne ljubavi moje porodice, iskrenih prijatelja, dragih poznanika. I naravno jedne žene, koja me zaustavila na tom putu da odustanem od pisane riječi – moja duša svijeta, moja Mia. Baš ništa ne bih mogla bez oslonca, ljubavi njihove, jer u biti čovjek i jeste jedna praška. Pisci imaju tu lijepu, tananu osobinu koja krasi njihovu umjetnost; a to je povlačenje, samozatajnost. Svjesni da nisu oni važni, već djela njihova, jer ona su im data da daruju drugom ono najljepše što nose u sebi – da liječe i smiruju.
Ljepota biva u onom što osluškujemo, osjećamo, ugledamo srcem i dušom. Ljepota je i u buđenju onog plemenitog u nama, jer time druge bodrimo, grlimo. Volim sve što bila sam i što jesam danas i sutra što postaću sa pomoći božjom. Uvijek duša da traži dobro, ljubav u svakom trenutku i čovjeku kojeg sretnem. To je moj bestseller, najbolji život koji živim. Život kojem trebamo težiti svi, svako iz svog objektiva, duše i spoznaje, sebe pronaći i dati dio sebe drugome.
