PIŠE: MERI BAUK
Svatko od nas se barem ponekad ovo zapitao.
Neki davno, dok su bili djeca i izlazili iz kino dvorana, nakon ogledanog Supermana, Batmana i cijele one plejade junaka koji su spašavali svijet. Drugi se pak to pitaju svakog dana, preispitujući efekat ili nasljeđe koje će ostaviti iza sebe.
Ja sam dugo spadala među ove druge.
U neminovnom, hormonalnim disbalansom potaknutim kopanjem po nutrini, prvo sam zaključila da sam najveći empat koji je ikad hodao svijetom. Svoju empatiju sam krivila za sva razočarenja, suze, propuštene prilike, neizrečene psovke, i još hrpu toga. Pravednička patetika.
Zatim sam, također u jednom od žešćih PMS-ova, pronašla studiju koja je definirala empatiju kao posljedicu traume. Nismo mi empati toliko dobri. Samo smo u stanju permanentne budnosti i prijemčivosti tuđih emocija. U tim nekim definirajućim godinama, naučili smo regulirati svoje emocije na potpuno pogrešan način. Grozna je to spoznaja. Da je moja supermoć u biti moj kriptonit.
Bauljala sam tako neko vrijeme, koristeći svaku priliku i svaki alat za to uporno i nimalo nježno kopanje, grebanje, traženje. Da me sad pitate što sam tražila i čemu sam se nadala na kraju potrage, pojma nemam što bih vam odgovorila. Moje duboko uvjerenje da smo svi, baš svi, s nekom svrhom tu gdje jesmo, takvi kakvi jesmo, podjednako bitni i nebitni, nadjačavalo je glasove onkraj puta. A onda i ta moja melankolija, dosadna sjeta kojoj sam se teško odupirala.
Naprosto sam joj morala pronaći ime. (But, that’s another story!)
Kad sam skoro već odustala od potrage, kako to i inače biva, u ruke mi je sasvim slučajno netko gurnuo jednu knjigu. John Koenig, Dictionary of Obscure Sorrows.
John je, naime, bauljajući poput mene, tražio riječi koje su mu trebale da bi pisao svoju poeziju, da bi opisao emocije koje nikad nisu bile jezično definirane.
Listajući je, naišla sam na pojam koji mi je odmah pristajao. Kao kaput u kojeg ste se zaljubili prolazeći pored izloga, da bi, kada ste ga obukli, shvatili da je krojen za vas.
Pronašla sam svoju supermoć.
Sonder.
Osjećaj koji imate kada shvatite da svaki drugi pojedinac kojeg vidite ima život jednako ispunjen i stvaran kao i vaš vlastiti, u kojem je on središnji lik, a drugi, uključujući i vas, imaju sporedne ili beznačajne uloge.
Ima neke tuge u tom zrelom prihvaćanju da vaša supermoć nije nešto što će kardinalno promijeniti svijet i spasiti mnoge živote. Ali tugu vrlo brzo zamijeni osjećaj ushita, jer shvatite da iako niste izmaštani lik, vaša moć je stvarnija.
Nešto kako kad spoznate da Djed Mraz nikad nije postojao, da biste sekundu kasnije shvatili da je za to zaslužna osoba od krvi i mesa, čiju magiju imate nadohvat ruke svakodnevno, ne samo jednom godišnje.
U stanju sondera, svatko je od nas istovremeno heroj, sporedna glumačka postava i statist u pričama koje se preklapaju.
Sonder briše predrasude, eliminira nerazumijevanje i strance često učini bliskima.
Zato, ukoliko još niste pronašli svoju supermoć, prigrlite barem privremeno ovu moju.
Nije glamurozna, nikad neće biti ekranizirana, ali je predivna.
