PIŠE: KSENIJA LEA RONAI
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Bila sam u poseti selu Martonoš, odakle potiču moji preci s majčine strane. Zaustavili smo se ispred jednog gazdinstva gde prave mlevenu papriku, čuvenu u ovim krajevima. Gledajući tu gomilu crveno-zelene biljke, pomislila sam: svaka kultura, svaka nacija koristi ovo povrće da ispriča svoju priču kroz hranu.
Svi je zovu svojim nacionalnim dobrom. Hrana i začini nas povezuju, a paprika je daleko dogurala. Bukvalno sve nacije, religije i kulture imaju jela koja u sebi nose isto. Svaka nacija ima svoje autentično i omiljeno jelo s paprikom, ali glavni sastav je isti. Kako je fascinantno što naš mozak crta razlike, dok nas trpeza spaja!
Često zaboravljamo da se istorija ne gradi samo granicama i ratovima, već i semenkama i zajedništvom. Paprika je jedno od tih semena. Potiče iz Srednje i Južne Amerike, gde su je Maje, Asteci i Inke koristili kao hranu, lek i simbol snage. Nakon Kolumbovog putovanja 1492. godine, semenka paprike započela je svoje putovanje preko okeana. Španci i Portugalci najpre su je uzgajali kao ukrasnu biljku, ne sluteći da će postati temelj kuhinja od Mediterana do Panonije. Semenke paprike prelazile su granice, carstva i ratove tiše od ikakve diplomatije — ali s većim učinkom.
Do 16. veka paprika stiže u Mađarsku i na Balkan, gde se ukorenjuje kao sastavni deo svakodnevnog života. U Mađarskoj postaje nacionalni simbol; u Srbiji, Vojvodini i Makedoniji — osnova domaće hrane. Jedna biljka, različite zemlje, ista potreba: dati zdrav ukus životu. Hrana je najtačniji pokazatelj zajedničkih korena čovečanstva. Dok politike crtaju razlike, trpeza ih briše, kao i priroda.
Ista paprika nalazi se u španskom chorizu, mađarskom gulašu i paprikašu, turskoj ajvar salati, srpskom ajvaru i makedonskoj ljutenici. Ali njen trag se širi i dalje: u meksičkom moleu, indijskom curryju, tajlandskoj tom yum supi, etiopskoj berbere mešavini, kineskom Sichuan stir-fryju, marokanskoj harissi, italijanskoj peperonati, američkom chili con carneu, pa čak i korejskom kimchiju.
Različiti nazivi, isti miris i glavni sastojak. Paprika nas podseća da je svaki narod dodao nešto svoje, ali nit koja povezuje ostala je zajednička: seme koje putuje, menja oblik i boju, ali zadržava suštinu.
Zašto volim prirodnu hranu? Zato što hrana jeste jezik koji ne poznaje zidove, granice ni predrasude — niti alate za manipulaciju. Povezuje nas. Paprika je tu da nas podseti: na svetu razlika ima mnogo, kao i paprika, ali ona nam priča istu priču zajedništva.
To je i priča o nama.
Perspektiva menja sve kada se zagledamo šire i dublje, a ne površno i brzopleto. U svetu koji se sve više deli po granicama, religijama i ekonomijama, hrana poput paprike nudi jednostavnu lekciju: kao vazduh, zemlja i voda — svi je koristimo, bez obzira na različitosti. Jedna ovakva semenkica može povezati kontinente, kulture i generacije. Um nas može razdvajati, a opet ga svesno spojiti.
Priroda nas uči i priča na najjednostavniji način. Poenta je jasna: ova sačuvana i zdrava semena ostaju našim potomcima na korišćenje. Priroda voli da deli, voli da se širi i živi. Hrana na našoj trpezi je univerzalni jezik; paprika je jedno od njenih najglasnijih semena.
Recept: Punjene presno-veganske paprike
Iz „Zdravo Ljubavi“
- 4 crvene šilje paprike
- 200 g oraha
- 50 g crnog luka
- 1 čen belog luka
- 30 g mlevene paprike (slatke ili ljute)
- svež bosiljak, nana, peršun
- himalajska so po želji
Sve sastojke sitno iseckajte u secku i napunite paprike.
Uživajmo zdravo!
