PIŠE/FOTOGRAFIJE: DRAGAN MOČEVIĆ
GODINE SU SAMO PODATAK U RODNOM LISTU. NAŠU STAROST, IPAK, ODREĐUJE STANJE DUHA I ODNOS PREMA ŽIVOTU. GODINE SU KAO STEPENICE, SVI IMAMO UZLAZNE I SILAZNE STEPENICE A PONEKAD I NEKE BOČNE. TE BOČNE NAS ČESTO ODVEDU NA NEKA LIJEPA MJESTA, A PRIRODA JE JEDNO TAKVO MJESTO. ČVRSTO VJERUJEM DA SVAKI ČOVJEK DUBOKO U SVOM BIĆU IMA VAŽNU VEZU S PRIRODOM, SAMO JE PITANJE KADA ĆEMO TO OTKRITI. NEKI OD NAS SU U STALNOJ VEZI SA PRIRODOM. NEKI DRUGI, OPET, KOJI SU SE RODILI I ŽIVE U VELIKIM GRADOVIMA, DO TE SPOZNAJE DOLAZE MNOGO KASNIJE, A NEKI, VJEROVATNO, NIKADA I NE STIGNU DO TOGA.
Svaki takav put podrazumijeva da u nekom trenutku dođe do tog otkrića, desi se neka inicijacija ili neki događaj koji nas podstakne da počnemo razmišljati o prirodi, našem mjestu u svijetu, prolaznosti, zdravlju. Mnogo je faktora koji učestvuju u tome, ali za konačnu odluku važan je neki osjećaj koji se pojavi duboko u nama, koji nas grebucka i ne napušta dok ne krenemo tim novim putem.
Moje iskustvo, ali i mnoge druge slične priče, kažu da se taj “klik” najčešće dešava oko četrdesete godine, nekome malo prije, nekome malo kasnije.
Dok se taj „klik“ ne dogodi, mi smo u „mašini“, koja podrazumijeva školovanje, traženje posla, brak, stvaranje porodice, kredite i eto nas u četrdesetoj, a da se nismo stigli ni zapitati da li je takav život ono o čemu smo sanjali. Da li nas svakodnevne obaveze i poslovi inspirišu ili smo samo još jedna žrtva “Orvelove 1984” ili nekog “Matriksa”? Da li nam život prolazi kao u filmu „Dan mrmota“ ili, ipak, sanjamo o nekom mirnijem životu u prirodi, ili barem vikend bjegovima prema suncu Istre, Toskane, Provanse, Fruške gore ili Šumadije.
Ja sam taj svoj bijeg našao na starom, u ratu uništenom porodičnom imanju, nedaleko od Sarajeva. Tu je moja baza, tu je moja oaza. Želim svakom čitaocu da nađe svoju sličnu priču. O tome malo kasnije.
ZAŠTO ORGANSKO?
Kroz godine rada na mom malom seoskom poljoprivrednom imanju mnogi su putem društvenih mreža ili tekstova na blogu saznali o nekim manje zastupljenim kulturama kod nas. Najbolje prinose sam ostvario sa do tada relativno nepoznatim i nezastupljenim kulturama u sarajevskoj regiji, ali i na Balkanu. Čičoka, celer listaš, raštika, razne vrste tikvica i paradajza, pa artičoka čiji rasad je nabavljan na Siciliji. Uspio sam da animiram još neke ljude da počnu da se bave organskom proizvodnjom ili barem uzgojem nekih od pomenutih kultura. Kroz cijeli taj rad trudio sam se, kao i u svakom drugom poslu kojim sam se bavio, da učim od najboljih, počevši od mog oca koji mi dosta pomaže, pa do najiskusnijih proizvođača organske hrane i rasada u BiH. Ne mogu reći da sam baš pričao sa biljkama, ali iskreno, u sebi, mislim da smo se obostrano ohrabrivali da ne odustanemo.
POTREBNO JE VRIJEME
Svaki čovjek treba da pokuša da nađe neku inspiraciju u prirodi. Tu se obnavlja energija, tu se dobijaju nove ideje. I ne treba postavljati sebi neke dugoročne ili fatalne ciljeve. Važno je pokušati. Ako inspiraciija taje samo godinu dana, i to je dobro. Ali, za boravak u prirodi treba utrošiti godine rada za pripremu terena, bašte, voćnjaka, objekata. Ljubav prema prirodi treba usaditi i djeci od malih nogu. Zato preporučujem svima koji mogu i imaju uslove da pokušaju. Ako ništa, stvoriće bazu za svoju oazu u penzionerskim danima.
Ako čovjek ima preduzetnički gen, definitivno ne može sebe da vidi u bavljenju samo jednim poslom i jednom aktivnošću tokom dana. Ja sam trenutno angažovan na nekoliko različitih projekata u regionu i to je ono što me poslovno ispunjava. A priroda samo ubrzava i dodatno generiše sve te projekte i ideje. Prijatelji vole da dođu na druženje u Ilovice i tada se zaista dese nezaboravna druženja, zajednički rad, nove ideje.
KUHINJA
A kuvanje je logičan nastavak rada u bašti. Volim da kuvam, ali nikada nisam skuvao nijedno jelo prema receptima. Najčešće, kada se vratim iz bašte, pogledam šta sam sve ubrao i pokušam da od toga smislim neko jelo. Bilo je zaista zanimljivih recepata i jela, a slike se mogu naći na Instagramu ili Tviteru. Malo sam lijen da pišem recepte svaki put, ali često dobijam pitanja o receptima, pa snimim glasovnu poruku i podijelim recept. Eksperimentišem, pa tako nastanu razne salate, organski džem od tikve, slatko od dunje i smokve, a sada imamo i organski med.
SAMOĆA/OSAMA
Samoća povremeno prija. Samoća nas tjera da vodimo duge razgovore sa sobom. Samoća je odličan sagovornik i kritičar. Dobro nas poznaje. Trebamo joj povremeno pružiti priliku. Današnji čovjek, posebno u biznisu, je “prekonektovan”, sa previše distrakcija, površnih odnosa i komunikacije. Ljudi stalno negdje žure, nemaju vremena za sebe, čak ni za porodicu i prijatelje i tu se negdje izgube. Muškarci i žene na Balkanu počinju da umiru već sa 35 godina. Završe škole, zaposle se, tu je i brak, porodica, i potpuno nesvjesno oni počinju da (od)umiru u rutinama i svakodnevnim obavezama. Potom se trudimo da ugodimo očekivanjima porodice, partnera, prijatelja, komšija. Dok svima njima ugodimo, uglavnom zaboravimo na sebe.
Ko smo? Šta smo? Šta nam je svrha postojanja osim odlazaka u školu, polaganja ispita, odlaska na posao, braka, porodice? Šta je ono “nešto više” zbog čega naša duša boravi na ovoj lijepoj planeti? Šta je naša strast, naš plamen koji nas čini posebnim i drugačijim? Većina nas nikada to ne sazna. A vrijeme leti.
Boravak u prirodi nas podsjeća koliko smo mali, nebitni i prolazni. Dok posmatramo prirodu, njenu snagu i veličinu, njenu neprolaznost, mi postajemo svjesniji sebe, svojih godina i svoje prolaznosti. Važniji su nam mir, smirenost, prijatelji, dobre knjige, čaša dobrog vina ili konjaka, smijeh. Život NEMA reprizu, ali mi to shvatimo prekasno.
Filozofi stoici su još prije dvije hiljade godina definisali sve što je smisao života. Svi poslije njih (vladari, države i religije) trudili su se da nas kao pojedince ograniče i ometaju u slobodi. A onda je pesimizam zamijenio optimizam, strepnja je zasjenila sreću. Sve je do nas. Da naučimo, da se promijenimo. Jedna od najvažnijih lekcija, koju većina nas sa godinama nauči, jeste da više ne znači i nužno bolje. Više novca, više kvadrata, garderobe i nakita, veći automobil, ne znači više sreće, mira i blagostanja. Štaviše, često je potpuno suprotno. Jedna od najvažnijih lekcija koju sa godinama možemo da naučimo, jeste lekcija “manje je više”. Manje stresa, nervoze, distrakcija, konekcija, odnosa, znači više mira, sreće i slobode. Marko Aurelije je davno rekao: ”Srećan je onaj koji sebi pruža sreću”. Najbolju sreću čine dobre namjere i dobri postupci.
A tu smo se svi nekako izgubili, zar ne?
Sad još samo da stvorimo sebi uslove da to možemo da priuštimo u ovom ludom ubrzanom svijetu.
Trend povratka prirodi je sve snažniji, kao i trend bavljenja sportom, trčanjem, fitnesom i uopšte brigom o zdravlju. Savremeni čovjek se budi sporo, ali se ipak budi. Mediji nas truju negativnim vijestima. Okruženje je puno loših frekvencija i vibracija. U gradovima je previše negativne energije, tenzija, stresa… Svi su napeti i nervozni, od prodavaca do taksista, svi trube u saobraćaju, psuju i nestrpljivi su dok bilo šta čekaju.
Gradovi su puni loših vibracija i zato je važno da se vratimo selu i prirodi, da se vratimo sebi.
Često izgubimo vrijeme i godine na pogrešne ljude, ideje, odnose i snove. Kada pet godina izgubimo u dvadesetim, onda se to može popraviti, kada takvih pet godina izgubimo u četrdesetim ili pedestim, tu baš nema mnogo prilike za popravni. Za oporavak od pogrešnih ljudi i odnosa nam treba duplo više vremena. A najmanje smo spremni da se bavimo sobom i da sebi pružimo pravu šansu.
Zato treba udahnuti život, a boravak u čistoj i zdravoj prirodi nam je najbolji saveznik u tome. Tada će i godine biti naš saveznik.
Jer jedan je VOTAŽI (život).