PIŠE/FOTOGRAFIJE: ANIMA MUNDI
Nihad Softić je preduzetnik, pisac, ekspresionista, putnik, čovek sveta sa prebivalištem u Sarajevu. Čovek vizije i patnje. Intelektualac koji je doživljavao sjajne poslovne uspehe i duboke poraze. Deset godina imao je najuspešniju IT kompaniju u regionu, a onda sledi pad. „Kada nam se sva vrata zatvore, otvori se kapija.“ Otvori se nešto još jače, što je samo naše. Tako je i Nihad posle dugo godina istraživanja i rada na sebi, i rada u velikim kompanijama u svetu, otvorio vrata svoje multidisciplinarne škole u Sarajevu „School & School“, u kojoj sa svojim učiteljima otkriva prirodne talente dece u uzrastu od 3 do 18 godina, vredno radeći i potvrđujući da svako od nas ima po nekoliko talenata – samo ih treba otkriti. Jedna sasvim posebna i drugačija škola za decu i tinejdžere. Zahvaljujući posebno osmišljenom programu, baziranom na višestrukoj inteligenciji, polaznici škole imaju mogućnost da putem finih, primjenjenih i tehničkih nauka, pronađu svoje talente i strast prema određenoj disciplini, koja će im olakšati izbor buduće akademske i profesionalne karijere.
Nihad Softić duboko veruje u obrazovanje i ljudski potencijal, veruje u muziku koja mu svojom silinom boji život. Veruje, kako on kaže, u dragoga Boga.
Prva njegova knjiga nosi naziv „Polu čovjek, polu Bog“ i namenjena je svima koji su na putu duhovnog buđenja i prosvetljenja, to je priča o traženju i pronalaženju sebe. Druga I treća knjiga, „Tajna svega“ i „Moje razmišljanje“, iako su završene, nisu još objavljenje, čekaju svoje svetlo dana. Čovek stila i detalja u svakom segmentu je Nihad Softić.
Kako usmeriti sudbinu u pravcu u kojem želimo?
Ono najbolje što nam se u životu može desiti jeste da pronađemo sebe! To je naša sudbina, to je naš pravac. To je svrha postojanja! Kako to postići?
Potrebno je više provoditi vremena sa samim sobom. To je ključ prosvjetljenja!
Fokus na SADA. Moć trenutka sadašnjeg.
Sve najbolje što sam u životu stvorio proizašlo je isključivo iz “sada”, to je sasvim drugačija dimenzija svijesti u odnosu na svijest s kojom živimo reguralan dio dana. U mome slučaju, to je zlatni gral kojim nepresušno teku ideje, moj zadatak je samo da se umirim i prepoznam unutrašnji glas koji me vodi u svijet neograničene inspiracije, mirnoće i spokoja.
To je fokus!
Neko me je pitao – Kako ću znati da sam pronašao posao svojh snova? Odgovorio sam – Da je to posao, tačnije stanje u kojem čovjek provede neprekidno 8 sati, bez da se pomakao, jeo i pio. To je stanje koje čovjeka hrani pozitivnom energijom, čineći ga zaljubljenijim u život i u ono što svojim rukama stvara.
To i jeste svrha života svakog od nas. Otkriti vlastiti talenat i ostvariti ga na zadovoljstvo i u interes cijelog čovječanstva!
Da li ljudi sličnih karaktera moraju da prođu kroz slična iskustva? Koji je bio tvoj trigger za životni obrt?
Moje duboko uvjerenje je da su gotovo sva najznačajnija civilizacijska djela i dostignuća proistegla iz neke vrste životne drame. To je momentum, ili neponovljivi trenutak života, kada čovjek dobije priliku ili poziv da promjeni stil života. Tada umire jedno da bi se rodilo drugo.
Upravo tada se rađa svijesnost življenja! To je prosvjetljenje!
U istraživanju istih ili sličnih sudbina, ono što me oduševilo jeste upravo ta bezazlena sličnost životnih puteva. Generalno, ljudi koji su u životu doživjeli neku vrstu prosvjetljenja imaju jednu nevjerovatnu sličnost, a to je – potreba za samonadilaženjem!
To je potreba za istraživanjem i degustacijom života!
Upravo o takvim ljudima sam u svojoj knjizi napisao sledeće…
„I kada tespih prospete s vrha stepeništa, uvijek će biti boba koje će se zaustaviti na prvoj stepenici, neke na sredini. Neke će otići dalje od prethodnih, ali bit će i ona jedna, rijetka, koje će otići najdalje od svih ostalih.
Posmatrajući i razmišljajući o istom događaju, shvatio sam da uvijek imaju oni koji odu dalje od drugih. Zašto?
Zato što vjeruju u sebe!“
Duhovna alhemija, pretvaranje nesvesnog u svesno, put je samospoznaje i dubokog rada. To je prosvetljenje, kako kažeš u knjizi.
Prvi jutarnji pogled na samog sebe u ogledalu i nije neki prizor za uživati, zar ne?! Ne, nije to do naše fizičke ružnoće ili odlazeće ljepote, nego do nastavka naše unutrašnje borbe, one druge, podsvjesne i nesvjesne! Iste one tokom koje se izgužvamo od mnoštva napada i odbrana tokom ružnog i dubokog sna, kojeg se najčešće i ne sjećamo. Upravo iz tog razloga, nekako, sa godinama, postaje nam rutina da ustajemo mrski, namršteni i zabrinuti za ostatak tog istog dana, ali i budućeg života. Upravo tada, anksioznost i depresija nas uhvate pod svoje, držeći nas tako sve dok ne učinimo nešto posebno za sebe ili druge!
A onda, sve se mjenja nakon jutarnjeg tuširanja i sapiranja starog sebe, raščešljavanja nereda od kose i utrljavanja lijepih i mirisnih krema, koje nas na neki čudan način, barem malo i nakratko, podmlade i usreće. Vrhunac promjene dešava se oblačenjem omiljenog ili, još bolje, novog komadića odjeće, gdje se ponovo, i ko zna po koji put, zaljubimo u same sebe. Upravo ta svakodnevna transformacija iz ružnog u lijepo, iz neugodnog u ugodno, podsjeti nas da možda i u životu izgužvano može biti ispeglano. Da ružno može postati lijepo, mrsko voljeno, tužno radosno…
Ja vjerujem upravo u to! – Vjerujem u promjenu i njezine pozitivne učinke. Za mene lično, to i jeste istinska alhemija života! – Pretvaranje lošeg u dobro. Nesvjesnog u svijesno!
Također…
Ja duboko vjerujem da je prvenstveno zaljubljivanje u samog sebe najbolji način oslobođanja od stresa i depresije. I zato, svako od nas bi s jutarnjim ustajanjem trebao samom sebi da kaže – Volim se, prije nego što drugom kaže – Volim te.
Zašto? – pitate me.
Zato što onaj ko voli sebe, voli drugog i drugačijeg. Onaj ko lijepo zrači iznutra, još ljepše privlači s vana!
Minimalizam kao stil života. Koliko je toga malo dovoljno da bi čovek bio srećan?
Sreća ne potiče iz razuma, nego iz našeg srca!
Kada naučite u malim i nevidljivim stvarima uživati, to znači da ste napokon počeli živjeti. Kada počnete svijesno živjeti, to znači da ste napokon slobodni. A kada postanete slobodni, to znači da ste napokon svoje srce pronašli!
Svako jutro započinjem molitvom! Upravo ona je nevidljiva komponenta moga života koja je iznimno bitna za moje samopouzdanje na putu samoostvarenja.
Također, bitan dio moga dana je jutarnja kafa sa samim sobom, kada stavim svoje slušalice u uši, pojačam muziku do kraja, posmatram ljude i pišem. Pišem o svemu što mi zaokupi pažnju. U tim trenucima, živim život punim plućima, svijestan svoje sreće svakim atomom svoga bića. To je moj zen. Tada ja živim u sada, niti u prošlosti, niti u budućnosti, nego u sada. To je momentum, trenutak dana kada pronalazim inspiraciju za razvijanjem onog zbog čega ja i živim.
Životna energija je najsnažniji lek koji je čoveku data rođenjem.
Bolest nije stanje kakvim ga čovjek prihvata i zamišlja. Ono je signal da se nešto mora poduzeti. Govori nam o potrebi promjene vlastitog stava i razmišljanja. Razmišljanje je izuzetno bitno, rekao bih najbitnije u ovom slučaju. I zato…
Nije dovoljno fokusirati se na mjesto bola. To je samo posljedica. Uzrok se nalazi duboko u našem životnom iskustvu. Potrebno je pronaći novu inspiraciju, otkriti vlastitu suštinu, ojačati duh, drugim riječima, potrebno je pronaći Dragog Boga u sebi. Tek tada i na taj način će se okupiti životna energija na jedno mjesto, koja će sve ono što je bolesno i truhlo protjerati iz vlastite unutrašnjosti. Ovaj zaokret u čovjeku je bitan. Taj trenutak je novo rađanje. To je svijesnost vlastitog postojanja i prihvatanje svega onoga što jeste.
Ne zaboravite, životna energija je najsnažniji lijek koji je čovjeku dat rođenjem sa osnovnom zadaćom da hrani organizam onim što svakodnevna ishrana ne može obezbijediti. Ona je zaštita i štit čovjekov. Također, ona je život, proljeće i izlazak Sunca što nas pokreće i u nama budi mladost, bez obzira na vanjsku starost iskazanu godinama i borama na licu. Kada ona nestane, nestaje i čovjek. To je odgovor na svaku bolest koja postoji.
To je lijek.
To je ljubav prema životu.
Istina kao transformacija ličnosti na putu ka slobodi. Od istine do slobode je tema martovskog izdanja RYL magazina. Kada smo u istini, mi smo najslobodniji.
Život me je naučio da samo veliki porazi kriju najveće pobjede, rizici dobitke, životne drame zrenje, iskustvo mudrost. Prosvjetljenje iskrenu ljubav!
Za ličnu slobodu i neovisnost nije potrebno oružje, nego čvrsta odluka. Potreban je prvi odlučan korak da stvari promjenimo na bolje. Da postanemo drugačiji! Napokon, svoji. Potrebno je prvo prihvatiti ono što jeste, a onda mjenjati sebe!
Zato je potrebno upamtiti… Sloboda nije besplatna. Za nju je potrebno voditi velike ratove, one unutrašnje. To su ratovi između raznoraznih naših unutrašnjih likova, pobjednika i gubitnika, preduzetnika i radnika, kreativnih i razumnih karaktera, i svih onih drugih koji se nameću za pobjedu i upravljanje našim životom. Onaj koji pobjedi u toj borbi, eto, to smo mi! Stoga, potrebno je prihvatiti svakoga onakav kakav i jeste. Zašto? Jer, to mu je njegova borba ili predaja dala.
Kada smo najbliži Bogu?
Bog se ne može umom razumjeti, Boga je potrebno srcem prihvatiti i cijelim bićem voljeti. Kako ćete znati da je ovo istina? Iskreno se pomolite, sebi i drugima oprostite, na svemu zahvalite, a onda svoje srce poslušajte. Uvjeren sam da će vas „nešto“ dobrotom ispuniti. To „nešto“ je Dragi Bog! Za mene lično, Dragi Bog je sve!
Usamljenost kao sudbina.
Vidite, ja u životu imam sve, ili gotovo sve što jednom insanu treba, pa ipak, ja živim usamljen. Godinama je tako, tačnije, od kada znam za sebe. Moja usamljenost nije obična, rekao bih da je drugačija. Kreativna, inspirativna, svakakva, ali ne obična. Iako se za nju tako kaže, pa ipak ja i nisam sasvim sam. Tu sam sa sobom, svojim srcem i ego likovima. Nekada sa onim ludim i progresivnim, nekada sa depresivnim i konzervativnim. Istim onim koji želi da pobjedi i onim drugim, koji bi najradije da izgubi, šuti i ništa ne radi. Eto tako, ja im ponekada pravim društvo, saslušam ih šta imaju da mi kažu, šta od mene očekuju ili šta bi oni uradili da su na mom mjestu. Međutim, ja sam tih likova u sebi svjestan, od njih neovisan. Slobodan da uzmem ono što je za moju sreću najbitnije.
Međutim, sa srcem je drugačije. Ono je bez ikakvih zahtjeva, očekivanja… Ono je puno ljubavi. Na kraju, shvatam da moje srce – to sam ja!
Nikada ovo ne bih shvatio da ne živim usamljen.
Kada više ne možemo da letimo – kada počinje naša patnja?
Izgubiti status u društvu, materijalno bogatstvo, partnera, prijatelja, jedna je stvar, ali izgubiti samopouzdanje je sasvim druga stvar, rekao bih, najopasnija. Stoga…
Ako mogu dati savjet ljudima, onda je to svakako da nikada ne gube vjeru u sebe i nadu u ljepše sutra. Najveća imovina koju čovjek posjeduju nije njihovo materijalno bogatstvo, nego njihovo znanje. Upravo to je ono što je meni pomoglo! Ostao sam bez ičega, ali jedno mi nikada nisu mogli oduzeti – Znanje i iskustvo!
Upravo ono mi je pomoglo da ponovo poletim.
Kako si se izborio sa depresijom?
Moj uspjeh nije to što sam iz pada ponovo poletio, nego to što nikada u teškim trenucima nisam pokleknuo, niti jedne tablete za smirenje uzeo. Nisam vjerovao u takvo prozaično rješenje, smiraj sam našao isključivo u sebi. A bilo je trenutaka kada ništa drugo nisam želio, osim, naprosto umrjeti, iz kože svoje izaći. Preživio sam isključivo unutrašnjom snagom i nekom čudnom potrebom za opstankom. Pomogao mi je moj unutrašnji glas kojem sam cijelo vrijeme vjerovao, upravo on me podsjećao da sam stvoren da iza sebe ostavim nešto vrijedno i drugačije. U ovom slučaju…
To je pisanje o ljubavi prema Bogu, čovjeku i životu! To je preduzetnička ideja da napravim drugačiju školu za djecu i tinejdžere.
Uspjeh i neuspjeh, zdravlje i bolest, zadovoljstvo i nezadoljstvo, određeno je isključivo vrstom našeg vlastitog razmišljanja. I zato, molim vas, upamtite, način na koji svakodnevno razmišljamo, ustajemo, radimo, komuniciramo je ništa više do rezultat našeg internog odnosa sa samim sobom! Dakle, ovisno o vrste naših misli, koje mogu biti pozitivne, negativne ili ravnodušne, naše okruženje uzročno-posljedično postaje isto takvo, pozitivno, negativno ili ravnodušno. Jednostavno je – Privlačimo se!
I zato, potrebno je više sanjati, na veliko razmišljati, u sebe vjerovati i prema ciljevima još jače krenuti. Rizik preuzeti! Na tom putu samostvarenja potrebno je više uživati, jer na istom, svaki neuspjeh je korak više do pobjede.
Po meni, to i jeste čovjekova misija – Preći vlastiti životni put, usput učiti, ali i druge o tome naučiti!
U svakom čoveku je božji dar. Koji je tvoj? Kako bi sebe opisao?
Ja sam ono na što me cijelo vrijeme život i pripremao. Svoj. Svijestan. Drugačiji. Slobodan. Samoostvaren! U Boga, život i čovjeka zaljubljen! Tako… Kada jednom porastem, znat ću da svoj život nisam uzalud potrošio. Na kraju… Kada budem zauvjek odlazio, znat ću da sam pokušao!
Za kraj…
Za 44 godine naučio sam mnogo toga! Pa, ipak, postoji nešto što bih zaista istakao kao zaključak svega toga, a to je – Da je život Božji dar!
Život je nešto najljepše što posjedujemo! Ljepota je upravo to što ne znamo šta nas sutra čeka, tako da za sve što planiramo danas, sutra ili prekosutra, dobro je reći „ako Bog da“.
