PIŠE: BOJANA SVALINA
Kako izaći iz zone komfora i realizirati ideju
Jučer sam dobila messenger poruku od meni nepoznate osobe pomalo čudnog imena. Pitala me želim li napisati članak za meni nepoznat časopis naslova „Kako izaći iz zone komfora i realizirati ideju“. Prvo sam se zapitala tko je ta osoba, a onda zašto je baš meni napisala poruku. Zamolila sam svoju dušu da mi da jasan osjećaj za odgovor i on je bio – „Ne istražuj i ne pitaj, nego piši iz duše, to je sve što trebaš učiniti.“ Potvrdila sam rok za članak meni i dalje nepoznatog časopisa. Duše znaju što i kako kreiraju, moje je samo da slijedim osjećaj iz svoje duše i činim u skladu sa njime.
Svega dan kasnije sjedim u prirodi, gledam drveće, a duša se pobrinula da u šetnju ponesem i laptop, što inače ne radim. Prva je misao kad sam dobila osjećaj da ponesem laptop bila – „Zašto da ga nosim, pa idem samo u šetnju!“ No, poučena praksom slijeđenja i neslijeđenja osjećaja, odmah sam maknula pitanje i poslušno uzela laptop, dekicu i ruksak. Sada znam što je duša htjela. Želja joj je bila da napišem ovaj tekst inspirirana prirodom koja buja i kreira čaroliju mirisa, boja, oblika i zvukova. Proljeće je moje omiljeno godišnje doba, a bivati često u prirodi i promatrati svakodnevne promjene i uživati u njima, za mene je blagoslov. Da bih mogla u tome uživati, morala sam prije nekoliko godina izaći iz zone (ne)komfora i krenuti prema realiziranju ideje koja se činila sumanutom. Danas, 12 godina nakon mog izlaska iz zone (ne)komfora, živim ono što sam oduvijek željela živjeti, ali sam mislila da je nemoguće.
Krenimo ispočetka, da vam moja priča bude jasnija. Prije 12 godina, bila sam u prosječnom braku, niti sretna, niti dovoljno nesretna da ga promijenim. Imala sam dvoje djece, dobar posao, materijalno smo bili dobrostojeći, solidno smo izgledali, imali mnoštvo prijatelja i mogućnosti. Iako je sve izgledalo super, potmuli osjećaji nezadovoljstva, ispraznosti, nepotpunosti, frustracije, straha i neispunjenosti me budio svako jutro, a često sam sa njima i lijegala. Životu je naprosto nedostajalo smisla, boja, dubine, ljepote, zanosa i iskrene duboke radosti, istinskog osjećaja da živim. Ukopana u održavanje postojećeg načina života, koji je za mnoge izgledao kao bajka, svakodnevno sam tonula u sve veće nezadovoljstvo i nemir. Nisam pratila znakove na putu, jer o duhovnosti nisam baš puno znala, iako sam pročitala nekoliko knjiga koje su me dotakle, ali ne dovoljno duboko da bi me pokrenule.
Probudio me karcinom dojke. Ooooo, kako me samo jako protresao. Zovem ga budilicom svijesti i najvećim poklonom koji mi je ikad itko darovao. Darovala mi ga je moja duša, jer je to bio jedini način da me podsjeti na njezino postojanje i da me svjesno poveže sa sobom. Kad nas nešto probudi, tada je već 50% posla izlaska iz zone (ne)komfora obavljeno. U stvari, već smo tada izvan zone (ne)komfora, ali toga smo tada još uvijek nesvjesni i pokušavamo se na početku uhvatiti za sve moguće hvataljke sigurnosti koje vidimo oko sebe. To je bolna faza, u kojoj kao da stojimo na vrhu ponora, puše jak vjetar i mi balansiramo da se ne strmoglavimo u ponor, toliko obuzeti nastojanjima spašavanja da ne vidimo da imamo krila i da njima možemo poletjeti.
Proces izlaska iz zone (ne)komfora je ništa drugo doli put spoznaje da čitavo vrijeme imamo krila, odnosno sve potrebno što nam treba da bismo živjeli onako kako doista iz dubine duše želimo, a ne usudimo se krenuti prema tome, okovani lancima vlastite neslobode, koju zovemo zona komfora.
Karcinom mi je osvijestio da ukoliko želim preživjeti i dugo živjeti, moram živjeti drugačije. Problem je bio što tada nisam znala kako živjeti drugačije. Toliko sam bila izgubljena živeći život onako kako sam mislila da moram i trebam, da sam duboko potisnula osjećaj kako ga doista želim živjeti. Hvala karcinomu na tome da je bio toliko opak da mi nije dao mogućnost dugo istraživati što i kako želim, nego mi je proces neugodnog liječenja, koji je nagrizao moje tijelo i psihu, dao jedini mogući put pronalaska sebe one koja jesam, vraćajući me uvijek iznova na sadašnji trenutak. Sa posljedicama kemoterapije sam se mogla nositi samo tako da sam bivala prisutna u trenutku. U trenutku nije bilo boli, mučnine, straha, nemira, patnje. U sadašnjem trenutku je postojalo samo bivanje, mir, duboka radost i ljubav. Pod pritiskom liječenja i možebitne smrti, pronašla sam izvor života u sebi, prisutnost i bivanje u sadašnjem trenutku. Kada sam gubila sve za što sam se vezala – brak, dom, zdravlje, posao, …. – pronašla sam ono za čime sam čitav život vapila, a to je dubok unutarnji mir i zadovoljstvo. Zamislite tu parodiju. Gubila sam svu vanjsku sigurnost, koju sam čitav život stvarala i prema kojoj sam težila, mogla sam uskoro umrijeti, a ja sam tek tada naučila živjeti u trenutku, duboko zahvalna za svaki trenutak svog života. Nisam vidjela ispred sebe jasan cilj, nisam znala tko sam, što točno želim, ali bila sam sretna, jer sam živa, jer postojim, hodam, gledam, vidim, osjećam, bivam.
To stanje svijesti je kreiralo sve ovo što imam danas. To je bio put, trajao je 12 godina, ali na njemu sam uživala, čak i onda kad nisam imala razloga za uživanje. Na tom putu se dogodio razvod, promjena posla, otkaz, započinjanje privatnog posla, nova ljubav i ponovna udaja, trudnoća u 45. godini, nakon 7 godina menopauze, rođenje zdrave djevojčice, preseljenje u inozemstvo, depresija zbog preseljenja i osjećaj da ću do kraja života biti domaćica, ponovno vraćanje u sadašnji trenutak, kroz što je došlo do pokretanja youtube kanala Bojana Svalina, pisanje i objava knjige „Put prema sebi“, te ponovno pokretanje posla mog života -spiritualnog psihoterapeuta i motivatora.
Iako mi je karcinom pomogao da izađem iz zone (ne)komfora, točnije, lupio me u stražnjicu i natjerao da padnem, da osjetim dno, da nemam više izbora, on je bio samo okidač. Ostalo je učinila moja žudnja za osjećajem duboke unutarnje sreće, mira i zadovoljstva, koji ne ovise o ničem izvana, nego o meni iznutra. Za mene, živjeti u istinskoj zoni komfora iz koje nikad ne želim izaći je živjeti u skladu sa svojim osjećajima, jer oni su govor moje duše. Za mene su moji osjećaji Bog koji živi u meni. Ja sam ga odlučila slušati i vjerovati mu, vjerujući svojim osjećajima. Učinila sam to zato što sam vidjela, osjetila i uvjerila se, živeći život u tzv. zoni komfora, udaljena od sebe i svoje duše, te vidjela da me to drži u nemiru, frustraciji, nezadovoljstvu i duhovnoj bijedi.
Ono što vam želim reći kroz ovaj tekst i svoju životnu priču je to da vam ništa izvan vas ne može dati ono za čime žudite, jer su ključevi vaše sreće duboko unutar vašeg srca. Do tih ključeva možete doći samo ako slijedite svoje osjećaje. Da biste to učinili, potrebno je prvo povjerovati da zona komfora u materijalnom vanjskom svijetu ne postoji, barem ne kao trajno stanje. Čim ste vezani na nešto izvan sebe, nebitno jesu li to djeca, partner, roditelji, prijatelji, posao, novac, kuća, status, znanje, titlula… stalno ste pod prijetnjom da to ne izgubite. U jednom trenu sve može nestati, stoga to što može nestati ne može biti baza sigurnosti i komfora. Samo ono što nikad ne može nestati je istinsko utočište i istinski komfor. Do toga možete doći samo putem slijeđenja svojih osjećaja. Ne bojte se, koliko god da to djeluje zastrašujuće, jer osjećaji često daju drugačije upute od onih koje bi dao um ili razum. Ako slijedite osjećaje, uvijek ste na najboljem putu. Osjećaji dolaze iz najviše razine svijesti, iz vaše duše i od Boga. Rješenja iz uma dolaze iz naših iskutava iz prošlosti, a njih ne možemo nazvati visokom razinom znanja ili prosvjetljenim znanjem.
Sve do čega sam došla, a što sam prije 12 godina smatrala nemogućim, a to je ljubav mog života, zadovoljna i sretna djeca, život u obilju, življenje svoje svrhe, mogućnost da u svakom trenutku svog života radim ono što ja osjećam da želim, da kreiram svoje vrijeme kako meni odgovara i da pritom pomažem drugima na njihovom putu, došla sam isključivo slijeđenjem svojih osjećaja kao glasa svoje duše i Boga.
Da biste izašli trajno iz zone nekomfora, koju zovemo zonom komfora, samo budite prisutni u sadašnjem trenutku, osjetite dubok poriv iznutra koji će vam uvijek jasno reći što da učinite i gdje da krenete. Kao što je meni danas rečeno da uzmem laptop u šetnju, kako bih okružena divnom prirodom i cvrkutom ptica napisala ovaj članak u trenu. Mogla sam ga pisati i kući, možda satima. Ovako sam ga napisala na najljepšem mogućem mjestu, u najkraćem mogućem vremenu, i pritom beskrajno uživala. Eto, tako djeluje duša kroz nas. Samo slijedite svoje osjećaje i biti ćete uvijek u zoni komfora, onoj istinskoj, zoni komfora Boga i vaše duše. Zapamtite, Bog vas je stvorio zbog užitka kreacije i da uživate u njegovoj kreaciji, a ne zato da radite poslove koje ne želite, da ostanete u vezama koje vas ne čine sretnima i da činite ono od čega vam se diže želudac, samo zato što mislite da morate i trebate zbog sigurnosti i zone (ne)komfora.
