PEŠE: RADOVAN AREŽINA IZ BANJA LUKE
Lagano se vuku mnogobrojne ćudi
niz ćaršiju, šeću, jednobojnim jatom,
dok bakarno veče, kroz oblak se rudi
nad kupolom crkve, prelivene zlatom.
Sitna čeljad mahom, požarno se spute,
poskakujuć’ smjelo, večernjoj idili.
Još rosne im oči, kroz zelene slute.
Pogledi nad stranim željno se povili.
One stare dame u vienskom sjaju
šljašteći uz stazu prepadaju glede,
k’o da će zemaljski svevječno da traju.
Avaj! Puste m’ oči, trenom se uzlede.
Besmrtnik u crnom, s ćitapom u ruci
zape u ravnini, izleti mu brina.
Ne zna kamen drevni ko su crni vuci
što gaze po svjet’ni, ozgo’ sa visina.
Pa, kao da stijena, osm’jehnu se, živnu
dok ovaj se mršti nad korakom svojim.
U njedra izusti, hrabro glavom klimnu:
“Nikoga pod nebom, moćnik se ne boji.”
S druge strane staze skupio se deda
nostalgična oka, rose mu se gledi.
Sjetio se sužanj, vrli’ vlasi, sijedi’
mladjanoga doba, dotrajalog čeda.
I kao da b’ nešto bolno da izusti,
misli mu se sroje, povr’ inje kose.
Jok, odmahnu rukom, žmirnu pogled gusti,
dok misli ga nose, dok oči se rose.
Pred palatom gazde, sjatili se žbiri
visokije’ glava a oniži’ čela.
Monotona priča ćaršijom se širi
u okrilju pravde, čudnije’ načela.
A kad prodjaš kraj njih, odmjere te strašni
podanici suda, zemaljski’ visina,
džepova punije’, glava siromašnih.
Bezglavljena zjapi, modra tjelesina.
Dremljivo se vuče, jedna sijeda glava,
znan je oku mome, iz mladjani dana.
Da l’ umoran bješe, konda dalje spava?!
Boemskoga stasa, crkva mu kafana.
I kao da korak unazad mu ide.
potonule glava, oronule kosti.
Da ne gleda, čudna, doba bahatosti,
il’ to samo oči, moje tako vide.
U mlako večerje u ćaršiju slete
lepršave vile, svilenije’ puti.
Korak im se blistav kaldrmom preplete
sijajući vajne u oskudne’ skuti,
dok bezglavi žbiri, kunu sudbe klete.
A onda, po dogovoru, iskr’jesnu ona!
U men’ sve zaćuta, zdrave oči, slijepe.
Okrenu se nebo,cijela vasiona,
metalan se razli, zvuk crkvena zvona.
Bezbrojni se gledi na biću joj krijepe
za lebdeći korak, nemirno se lijepe.
I sve tihnu, sva moja čula!
Ona bljesnu vječnost obećava!
Sva Gospodska mahom je usnula
i sve smirnu, u bezglasju spava.
Samo crkven’ zvon niz ćaršiju ide
il to samo oči, moje čedne vide
il’ to samo sluti, čežnjive snovide?!
A ja, ko ja, neumitan čudak!
S ‘artijom u krilu, kujem o modrilu!
U vremenu umnom zalutali ludak
i u doba živom, mrtvac u civilu.
Nezavidna stasa i zmagljena glasa
jošte u men’ čuče, brige i pomutnje.
Dok Gospodska drevna pod njom se talasa
i dok plamte gledi, i dok žare slutnje.
Avaj! Stari usud, dal’ men’ ima spasa?
Išćem samo jedan osm’jeh njen biserni
dok usnulo strijepeć’ mladost čudno spava.
I pogled njen sveti, mome oku čarni.
Tek tren njen prosi rasplamsala glava
Dok Gospodskom hodi, vječnost obećava!
