ČOVJEK

PIŠE: VASILIJE PEJOVIĆ, FOTOGRAF

To je mogao samo Svevišnji. Da podari čov­jeku neograničenu slobodu da sam upravlja svojim životom i određuje sebi put. I da mu po­mogne ako poklekne ili padne na tom putu. Ne tražeći nikakvu žrtvu za ispruženu ruku, već samo otvoreno srce puno ljubavi i vjere, jer od ljubavi je i satkao to živo biće. Nastalo po liku Gospodnjem. A pred njim je postavio samo za­datak da ispuni svoju misiju bitisanja na Zemlji i bude – ČOVJEK.

Do toga ČOVJEK je više puteva, nekad i teško izbrojivih, jer iskušenja najbolje očiste dušu, daju najtvrđi kal. Kazano je da su „čudni putevi Gospodnji“. Ali i da su uvijek trasirani da vode ka jednom cilju, samo naizgled, ne tako lako dostižnom. Bezvremenom i pravom putu koji „obitava u svjetlosti, čistoti, i ljubavi“. Čovjek je, po svojoj prirodi, misaono biće velikih mogućn­osti, željan ljubavi, a ljubav… Ljubav će spasiti svijet i očistiti i najtvrdokornija srca zarobljena mržnjom. Za ljubav, onu istinsku, pravu, poka­zanu od Gospoda, nema prepreka.

U životu svakog čovjeka postoji više puteva, raskrsnica, obala koje treba premostiti. Bitno je samo hodati uspravan ispod zvijezda i uvi­jek ustati ako se padne. Nije sramota zatetura­ti se, podleći iskušenju, ako nam to ne posta­ne pravilo, navika. Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj, kamen spoticanja, jer kao da ne želi da prihvati da je odgovoran za svoj put, za stope koje ostavlja kada ga prekrije ono malo zemlje. Za onaj trag od koga se širi miris na sve oko sebe ili ostaje da smrdi kao svje­dočanstvo nečovještva. Na nama je da biramo i uvijek se sjetimo onog Njegoševog: „ Šta je čo’jek, a mora bit čo’jek.“

Izbor je u našim rukama. Da li ćemo koračati ka budućnosti, tražeći i šireći ljepotu očišćene duše ili se okretati, zastajkivati, jadati za prošlošću i nekim vremenima minulim. Ne smi­jemo zaboraviti da vrijeme na nas ne čeka, da neumitno teče. Kako je rekao Patrijarh Pavle: „Vrijeme je jedno trajanje koje ima prošlost, sa­dašnjost i budućnost, a prošlosti kao vremena nema, ima ostataka od prošlosti. Budućnosti, takođe, nema , ona će tek biti, a šta ima, ima samo sadašnjost. A šta je sadašnjost, dok sat ne otkuca tak-tak, to je budućnost, kada otkuca to je prošlost. A šta je sadašnjost, ta kategorija vremena ne odnosi se na Boga, na njega se ne odnosi vrijeme, na njega se odno­si vječnost.“

Pod zvijezdama ima dovoljno mjesta za sve nas, za naše male i velike priče, utisnute na našim dušama, u titrajima srca. Koraci ljudski su jedinstveni, a put otvoren. Na tom putu ko­račam i ja, tražeći svoje mjesto pod suncem, za ljubavlju onom neprolaznom, slobodom i ljepotom koja će, makar, učiniti da svijet bude ljepše mjesto. Opčinjen sam planinom i slo­bodom koju divljina pruža, dok posmatram igru divljih konja i let sokola. Biti slobodan, biti svoj…

Moj put i moji prvi koraci ka svijetu fotografije kreću možda i dok toga nijesam bio svjestan. Moj djed Vladimir Papović je bio veliki ljubitelj fotografije, kojom se amaterski bavio, a u ge­nima ostaje jak zapis. U početku sam uzimao djedove stare aparate i zamišljao kako foto­grafišem, a fotografije sam „stvarao“ sjekući ih iz novina. To je bio moj način razvijanja fil­ma. Umjetnost i geni su me uzeli pod svoje i putovanje je krenulo. Putujem i dan-danas. Umjetnost je slobodna, divna, kao i duša, a moja duša se pronašla u fotografiji ponajviše pejzaža, mada sad sve više i više i u duhov­noj fotografiji, da je tako nazovem. Jer šta smo mi bez vjere, kako neko napisa, osim prazna školjka, a sa vjerom i ljubavlju, ona najljepša sa biserom u sebi, to je naša duša.

Fotografija je živa umjetnost, konstantno se mijenja, živi, raste i razvija se. U današnjem svijetu postoji veliki broj mogućnosti, svi tele­foni imaju dosta dobre kamere i nekada nije potreban foto-aparat da bi se napravila neka fotografija koja priča, živi i koja će biti prozor u neki drugi svijet. Duhovna fotografija je već nešto posebno, jer tu treba doživjeti vjeru u pravom smislu te riječi. Nju ne birate vi, ona izabere vas! Fotografija je zapis svijetlom i kao što pisac ima olovku, slikar četkicu, tako i fotograf ima svijetlo – da nema svijetla, ne bi bilo ni fotografije. Za sve je potrebna svjetlost, a bez nje je nemoguće živjeti, mislim na onu Božansku. Da je nema, ne bi bilo ni spasenja, ni vječnosti, ni nas.

Za mene je fotografija nešto posebno jer vam poput vremeplova vraća neke zaboravljene trenutke, emocije. To je posebno svjedočans­tvo prošlih vremena. Sve staje u jedan trenutak i morate se potruditi da ovjekovječite emociju, sreću, momenat vječnosti. Antoine de Saint- Exupéry napisao je u knjizi Mali Princ da je ‘bi­tno očima nevidljivo’ i zbog toga je taj uhvaćeni trenutak i naizgled ono nevidljivo itekako vidljivo našim srcima. Bez toga nema ni one ispunjeno­sti, ni ljepote za kojom tragamo. I sve se lijepo isprepleće, a samo je naizgled nespojivo. I sve ima neku svoju posebnu draž i svrhu.

Nikada nijesam želio da se ograničim, jer sma­tram da svi možemo mnogo više nego što misli­mo. Potrebna je samo volja i dobra organizova­nost. Život treba proživjeti što kvalitetnije i truditi se da ostaviš lijep trag u vremenu koje ti je dato. Treba da opravdamo svrhu svog postojanja. Opet ću se vratiti na onu „čudni su putevi Gospo­dnji“ i zaista jesu nedokučivi, nezamislivi i zato se jednostavno treba prepustiti i koračati hrabro naprijed, sa vjerom, ljubavlju, nadom i ljepotom. I biće onako kako treba da bude. Odgovor nam neće stići odmah, možda ni kroz koji dan, mje­sec, godinu, možda i više, ali se na kraju, ako to možemo nazvati kraj, ipak javi i tek onda shva­timo kolika je Božja ljubav prema nama i koliku nam je zaštitu i podršku pružio na tom putu. Da bismo istrajali i izdržali da ne pokleknemo, nego da hrabro sa vjerom nastavimo pravo na uskom putu spasenja i ljubavi. Možda nekad budemo svjesni da je to bilo najbolje rešenje za nas, i ne samo rešenje, već i put, staza. I svi ti ljudi koji su nam dolazili u susret, pa i prolazili pored nas bez riječi sa nekom iskrom u očima, sve je to, pa možda još i više čega nismo svjesni, bilo samo za nas i za naše dobro. Čovjek kao čovjek se često zapita zašto se baš njemu ovo dešava, a toliko toga će nam se dešavati na putu kroz život. Samo moramo biti svjesni da sve ima svoje i da je to dio nekog većeg plana koji Bog ima za nas i nikada smetnuti s uma da nam je data sloboda izbora i da od nas zavisi kojem ćemo se „privolje­ti carstvu“.

Sjetimo se riječi Svetog Nektarija Eginskog da je dug put koji vodi u savršenstvo: „Molite se Bogu da vas osnaži. Da se trpljenjem susretnete sa svojim padovima, i pošto brzo ustanete, da hita­te, a ne da stojite, kao djeca na mjestu gdje ste pali, plačući i ridajući neutješivo.“ Kako bi rekao naš počivši mitropolit Amfilohije: “Kad znam da je Bog uz mene, nije važno ko je protiv mene.“ Potrebno je, kako nam poručuju sveti oci, okre­nuti svoje misli od onoga što će proći i usmjeriti ih na put ka onome što je vječno.