ČOVEK PLEMENA, DŽUNGLE I SVETA

PIŠE: ANIMA MUNDI
INTERVJU: GORAN JOVIĆ
FOTOGRAFIJE: GORAN JOVIĆ

GORAN JOVIĆ, FOTOGRAF, FILMADŽIJA, PUSTOLOV, AVANTURISTA, PROFESOR, NOMAD 21. VEKA. ŽIVI ŽIVOT O KOJEM NEKI SAMO SANJAJU, A ON KORAČA I DIŠE SVOJE PRIČE, SVOJE FOTOGRAFIJE, SVOJE FILMOVE, ZAUSTAVLJAJUĆI MOMENTE KOJI NAM ODUZIMAJU DAH. NAGRAĐIVANI HRVATSKI FOTOGRAF, POREKLOM IZ IMOTSKOG, OBILAZI PLANETU SA SVO­JIM FOTO-APARATOM, SVEDOČEĆI ČUDIMA PRIRODE I NAČINIMA ŽIVOTA NA SVAKOM PED­LJU PREDIVNE ZEMALJSKE KUGLE. ON NAM JE I INSPIRACIJA DA JE SVE MOGUĆE, DA SU POJMOVI SLOBODE I HUMANOSTI I DALJE U FOKUSU I JEDINI PUT ZA LIČNI NAPREDAK. DA LI JE KRALJ DŽUNGLE ILI POGLAVICA NEKOG PLEMENA, JEDNO JE SIGURNO – GLAVNI JE JU­NAK SVOJE ŽIVOTNE PRIČE I NE ŠTEDI SE, DAJUĆI OD SEBE SAMO NAJBOLJE, POTVRĐUJUĆI ONO ISTINSKO U NAMA – DA JE LJUBAV DAVANJE I KRALJEVSKI PUT U SKRIVENE DELOVE NAŠE DUŠE.

KOM PLEMENU PRIPADAŠ? ŠTA KAŽE TVOJA DUŠA?

Moje pleme, zanimljivo pitanje, moj narod su sve dobre duše. Moja religija, budi dobar čovjek i res­pektiraj me onakvog kakav jesam. Moje pleme je ono koje respektira i čuva prirodu, ono je okruže­no pozitvnom energijom.

KADA UĐEŠ U PLEME, KAKO ZNAŠ DA SU TE PRIHVATILI?

Osjeti se ta topla vibra kad znaš da si dobrodo­šao, podijeliti će oni s tobom sve što imaju, svoje vrijeme, misli i hranu. A kad si potpuno prihva­ćen, to je trenutak kad postaneš ‚‘nevidljiv‘‘ za njih, kad krenu sa svojim uobičajenim radnjama i ne obraćaju pažnju na tebe.

NAJČUDNIJI I NAJSUROVIJI PLEMENSKI RITUAL?

Definitivno bi to bio Bull Jumping, ceremonija gdje momak polaže test muškosti ‘’preskaki­vanjem’’ bikova kojem prethodi ples i bičevanje žena. Treba napomenuti da se žene međusob­no bore za priliku da stanu ispred muškarca od kojeg će dobiti udarac šibom. Na taj način žene pokazuju spremnost za žrtvu, odanost za svog budućeg odabranika.

MENJAJUĆI DESTINACIJE, LJUDE, PLEMENA, NEBA – KAKO IDE SA SOPSTVENOM PROMENOM?

Upotpunjuje to moju unutarnju sliku, spoznaju o tome tko sam ja i samim time želja raste za upo­znavanjem novih kultura. Rekao bih da se nisam promijenio, samo sam pronašao i upoznao sebe. Životni prioriteti su se presložili, jednostavnost je nešto čemu sve više težim.

PREPEŠAČIO SI MNOGE KONTINENTE. GDE TLO NAJJAČE VIBRIRA, SRCE NAJJAČE ZAKUCA?

Teško je izdvojiti jedan kontinent i reći tu se osjećam najživlje, tu mi je najljepše. Postoje mo­menti koje bih mogao izdvojiti, npr. najemotivniji trenutak je bio kad sam napuštao sirotište u Tan­zaniji, a jedna od dvije četverogodišnje blizanke me pozvala imenom ‚‘Baba‘‘, što na Swahili jeziku znači tata.

PIO SI KRV, JEO ŠIŠMIŠE.

Bilo je najneobičnijih delicija na dosadašnjim pu­tovanjima, ukusnih i manje ukusnih, pa sam tako na posljednjem putovanju jeo najbolji steak u Ar­gentini, ali sam i par godina prije jeo šišmiše sa žara na Mentawai otoku (Indonezija), a godinu prije pio svježu krv sa Surma narodom u Etiopiji, koja ti navodno daje snagu.

Godine 2012. sam proveo vrijeme s Woaroni ple­menom u Amazoniji, te sam kušao njihovo piće po imenu chicha. Chicha se pripravlja na način da se određena vrsta korijena skuha i onda sku­hani sadržaj jedna od žena žvače i vrati u lonac kako bi se sadržaj na taj način fermentirao. Mo­ram priznati da mi se chicha i nije baš dopala.

BIČEVANJE ŽENA KAO RITUAL.

Već spomenuti ritual, imao sam prigodu održati predavanje na tu temu i postavljeno mi je pitanje zašto im nisam pokušao ukazati da to nije huma­no i da prestanu s tim. Stotinama godina se taj ritual prakticira i jako je osjetljivo pokušati utje­cati na nečiju kulturu i zapravo otkud nam pravo kao strancima da se miješamo u njihove običaje.

JEDNO INTIMNO PITANJE – DA LI SI SE NEKADA ZALJUBIO NA PUTOVANJU, DALEKO OD SVEGA?

Moglo bi se tu napisati ponešto, ali evo neka to ipak ostane onaj intimni dio.

RECI NAM NEŠTO O TVOM POSLEDNJEM PUTOVANJU.

Posljednje putovanje me odvelo u Patagoniju. Nevjerojatni prizori pustinje Atacama i preporu­ka lokalnog stanovništva u San Pedru de Ata­cami bili su dovoljan razlog za povratak u Čile, ovaj put malo južnije i u društvu Roberta Biloša, landscape fotografa iz Frankfurta.

Patagonija je odmah pokazala svoju divlju stra­nu, nevjerojatno snažan vjetar nam je gotovo onemogućio snimanje, trebalo je tražiti zaklon iza stijena da bi se uopće moglo nešto snimi­ti. Pitao sam se odmah „pa što mi ovo treba“, a onda je prvo svjetlo obasjalo vrhove planina i od­govor je bio tu, zbog tog se putuje na kraj svije­ta. Planina je izgledala spektakularno obavijena u zlatni ogrtač oblaka koji su pod jakim vjetrom prelazili masiv.

Stigli smo natrag u kamp, smrznuti, umorni i sret­ni, ali i spremni za sljedeće avanture. Drugi dan smo krenuli do slapa Salto Grande, a Patagonija nam je opet očitala lekciju: još jači vjetar i kiša praćena vodenim oblacima koje vjetar nanosi s jezera. To je vjerojatno bilo najekstremnije sni­manje koje sam doživio, jer se zbog snage vjetra moglo snimati samo u ležećem položaju. U jed­nom trenutku je kutija s komadom opreme, cca 3 kilograma iste, pod naletom vjetra odletjela če­trdesetak metara, kao kutija šibica. Mrtva stabla koja su stradala u velikom požaru 2011. godine čine scenu još intenzivnije divljom.

TVOJA POSLEDNJA FOTOGRAFIJA JE IZAZVALA VELIKU PAŽNJU – U ETIOPIJI STOJIŠ SA FOTO-APARATOM NASUPROT ČOVEKA IZ PLEMENA MURSI KOJI DRŽI PUŠKU. KAKAV TRAG SU OSTAVILI NA TEBE TVOJ SUSRET SA NJIM I POGLED U OČI?

Fotografiju je napravio Vedran Vidak, moj su­putnik na dosta putovanja i moj najbolji prijatelj. Mursi su narod koji je po svojoj prirodi dosta svojeglav, agresivan i teško je ostvariti nekakav dogovor s njima. U jednom trenutku sam se na­šao ispred jednog od pripadnika plemena te sam uperio svoje ‘’oružje’’ u njega, on je uzvratio svo­jim kao kroz šalu.

U PATAGONIJI SI SNIMIO TOPLJENJE GLEČERA. DA LI MISLIŠ DA PRIRODA MOŽE I DALJE DA TE IZNENAĐUJE I OSVAJA?

Perito Moreno, 30 km dug glečer nije ostao du­žan, prizor koji je teško opisati. Doživio sam ne­što najljepše u životu. Komad leda veličine kuće odlama se i pada u vodu, valjda sam na 15 se­kundi ostao bez daha, i onda još jednom, prvo čujete zvuk pucanja, tražite pogledom gdje će se dogoditi, a onda ta moć, vizualno i zvukom koji se provlači dolinom preko jezera.

Patagonija, divlja, surova, lijepa i ekstremna… Budite spremni proživjeti četiri godišnja doba u samo jednom danu i ako uspijete zabilježite svo­je osjećaje koji se prelamaju kao glečeri i mije­njaju kao nijanse prirode. Zahvalan sam što sam imao priliku doživjeti Patagoniju svim osjetilima i nadam se skorom povratku.

ZOV DIVLJINE, ZOV PUTA JE JAČI OD RUTINSKOG ŽIVOTA KOJE NUDI GRAD. DA LI ĆEŠ IKADA STATI SA SVOJIM PUTEŠESTVIJIMA?

Ne vjerujem da će ovaj poriv ikad stati, on za­pravo postaje sve jači. Hoće li se to jednog dana promijeniti, ostavit ćemo to za neki sljedeći inter­vju za desetak godina.

TEMA JUNSKOG IZDANJE RYL MAGAZINA NOSI NAZIV “OD LJUBAVI SVE RASTE”. KAKO GLEDAŠ NA TO? ŠTA NAM JE U FOKUSU TO RASTE, A KROZ LJUBAV POSEBNO.

Rastemo mi sami, jer ljubav je davanje, kroz lju­bav doživljavamo ispunjenost, postajemo kom­pletni.