PIŠE: TAMARA MANJEROVIĆ ŽIVKOVIĆ
Možda se često pitamo kako Be YOUnique i to nas može dovesti u nezgodan položaj da se uspoređujemo sa drugim ljudima. I ja se to često pitam i pogledam unazad što sam to napravila za sebe da se tako osjećam. I kada pogledam unatrag – završila sam fakultet, pa šta? Završilo ga je i tisuće drugih ljudi, ali meni je taj osjećaj doneo jednu posebnu točku na moje školovanje. I vrlo brzo shvatiš da to nije kraj i da se cijeli život treba obrazovati. Kada se ostvarimo kao osobe, partner, roditelj, kroz karijeru, shvatimo da nam treba daljni rast na duhovnoj razini. Netko će pribjeći vjeri, netko će se tražiti u motivacijskim govorima. Danas je bar to lako pronaći i poslušati, a potom vidiš što u tebi budi emociju da se osjećaš bolje, da budeš sebi bolji, pa tek onda drugima.
Uvijek sam se pitala kako možeš drugima biti bolji ako nisi prvo sebi. Kako možemo drugima pomoći ako prvo ne znamo sebi?
Kako je lijepo kada osjetimo da rastemo dok smo nešto poslušali ili pročitali knjigu ili, još bolje, otišli na predavanje i uživo doživjeli tu emociju i povezanost. Od milion zašto i kako, najčešće dođem do odgovora kako je najjednostavnije prepustiti se osjećaju koji nas vodi taj dan, taj momenat.
Osamiti se negdje i naći taj kutak gdje mogu uhvatiti malo vremena za sebe. Sjetim se često da sam kao dijete voljela samoću. Voljela sam sjesti negdje gdje me nitko ne bi ometao i zagledala bih se u oblake. Uživala sam gledati one male pufaste oblačiće koji su izgledali kao šlag ili mekani pamuk u koji bih najradije utonula. A onda sam uvijek utonula u svoje misli dok sam ih gledala i vizualizirala događaje. Zamišljala se kako plešem, kako uživam u tome, kako mi je lice nasmijano, ozareno, dok osjetim kako sa lakoćom moje noge klize. Zamišljala sam da ću naći nekog tko će me bezuvjetno voljeti kao i ja njega. I more drugih misli mi je naviralo. I potom odrastemo i više ne maštamo. Zašto? Gdje se izgubimo u tim godinama? Sada vidim da mogu maštati uvijek i zauvijek, mogu vizualizirati svoj život, događaje i to je ono što me čini jedinstvenom. I dan-danas to činim i osjećam se divno. Baš ono – jedinstveno. Svatko od nas na svoj način može maštati, biti pozitivan. Šta nas košta biti ono što jesmo i ono što iz dubine duše osjetimo? Ništa, osim izvući iz sebe sve to što jesmo i prosuti po okolini malo zlatne prašine.
Ne trebamo se truditi biti jedinstveni jer mi to i jesmo. Svatko od nas. Samo otpustiti otpore i prepustiti se svojoj intuiciji, osjećaju i to će nas uvijek odvesti tamo gdje treba. Nikada nisam pitala svoje prijatelje po čemu sam jedinstvena. Znala sam da jesam po njihovom ponašanju prema meni, po želji za mojim društvom, osjećala sam se uvijek posebno dok se smijemo, pričamo, tugujemo zajedno. Da, to je to. Osjećaj je to nešto što nam određuje smjernice.
Zašto se onda ne smijemo kada želimo ili je bitnije što će drugi reći? Ili sve drugo što želimo raditi i činiti. Zar nam nije bitniji onaj osjećaj iznutra kada zaigra srce i duša? Taj osjećaj je najbitnija stvar koja nas čini jedinstvenim.
Najviše volim kada budem ono što jesam. Da se smijem kada mi je nešto smiješno, možda drugima i nije, ali meni je i ne želim se susprezati od toga. Volim svoju osamu gdje mogu svoje misli prepustiti da me vode negdje, u neki drugi svijet. Ponekad i tamo vidim stvari koje mi služe. Otvore mi se neke druge mogućnosti, kao recimo da nađem riješenje za nešto, dođu mi mnoge ideje. Uočim pojedine stvari oko sebe koje možda godinama nisam primjetila. Pored kojih sam prošla milion puta i onda u jednom trenutku sve oko sebe vidim drugim očima. Volim otići trčati, vježbati, čitati knjige, slušati razne podkaste, družiti se sa prijateljima, sa obitelji, otputovati negdje. Zapravo ne negdje, ja točno znam svaki put gdje želim ići, što želim vidjeti. Divim se svakom gradu, selu, izlasku i zalasku Sunca, divnim prostranstvima na kojima vidim nepregledna polja cvijeća, žita, suncokreta koji se tako divno smije, neko drvo koje priča neku svoju priču jer se previše sagnulo ili otišlo u visinu. Raširilo svoju krošnju za ptice koje možda rađaju novu ljubav na tim granama. Vidjeti proplanak po kojem trče životinje. IIi svaku planinu koju trebamo gledati sa puno poštovanja jer su jako moćne. Zato i mi trebamo dati prostora našem umu i odati mu poštovanje jer će nam otvoriti bezbroj mogućnosti i odvesti nas u neki svijet gdje ćemo spoznati svoje vrijednosti i shvatiti zašto smo jedinstveni.
Evo, ja sam upravo radi toga jedinstvena!
Zar nije divno istraživati sebe?
Mi sebi možemo uvijek biti neiscrpan izvor pronalaska sebe i onoga što jesmo.
