PIŠE: SAMIR RAMOVIĆ
Rano, prohladno jutro. Sunce već grije punom parom, kao da najavljuje još jedan dragocjeni oktobarski dan — pravo miholjsko ljeto. Moj pas Loki i ja uputili smo se na ritualnu jutarnju šetnju prirodom. Stojimo u koloni, čekamo da se gužva razvodni. Prepoznatljiv zvuk mog oldtajmer Mercedesa iz ’91. godine savršeno se uklapa u ritam evergrin balade koja dopire s radija. Zamišljam kako ću nakon šetnje uživati u svojoj jutarnjoj kafi u omiljenoj kafeteriji, mislima prizivam aromu kapučina sa bademovim mlijekom i cimetom. Tada, na trotoaru, ugledah siluetu žene — elegantnu, gracioznog hoda, jasno je bilo da ide na posao, kao da svaki njen korak prati nevidljivi ritam ubrzanog gradskog života.
Imam običaj da ljudima s lica čitam život. Njeno lice govorilo je o prkosu sudbini, kao da je svjesno izabrala normalan i pošten put. Sudeći po njenom izgledu i harizmi, mogla je birati različite načine života — ali odlučila je da korača tim težim, iskrenim putem. Iako su godine ostavile trag, njena prirodna ljepota i dostojanstvo bili su neupitni, poput one koja se vidi kod žena kao Monika Beluči. Zaokupirala je moju pažnju, pomno sam je posmatrao kao da gledam usporenu filmsku scenu, gdje je svaki detalj bio važan.
Mislio sam da je žena koju vidim prvi put, nepoznata i strana, ali sve se promijenilo kada je prošla tik pored mojih kola. Tada sam je prepoznao. U sekundi su pred očima počele da se nižu scene kao na ubrzanoj filmskoj traci. Bilo je to davne 2002. godine, drugi razred srednje škole. Već sam bio u punoj snazi — fudbalski golman, sa kosom ofarbanom u plavo, zbog koje su me saigrači zvali Frej, po poznatom golmanu Intera i francuske reprezentacije, koji je tada bio aktuelan. Vozio sam motor i uveliko postajao svjestan sebe i činjenice da su me mnoge djevojke gledale sa nekom posebnom pažnjom i značajem. Već tada sam volio život na drugačiji način, živio sam scene kao iz filma.
Sada, kad gledam tinejdžere, pitam se — je li moguće da sam ja u tim godinama sve to stvarno bio i doživio? Većina današnjih klinaca djeluje nezrelije nego što su mnogi od nas tada bili. Tih dana pričalo se o najljepšoj djevojci u gradu — baš po imenu i prezimenu. Nikada je nisam vidio, ali o njoj sam slušao kao o mitskoj ličnosti. Želio sam je upoznati, saznati šta se krije iza te legende. Moj drug poznavao je njenu najbolju drugaricu. Rekao sam mu da želim da je upoznam. Bilo je nagovještaja da bi se naš susret uskoro mogao desiti. Ubrzo je stigao ljetnji raspust i otišao sam sa fudbalskim timom na pripreme u Budvu. Tek što smo stigli i šetali rivom, zazvonio mi je telefon. Javio sam se, a sa druge strane začuo se ženski tinejdžerski glas:
„Ćao, Samire, ja sam — ta i ta.“
Kada sam čuo to zvučno ime i prezime najljepše Podgoričanke, srce mi je ubrzalo ritam. Rekao sam: „Nije lijepo predstavljati se tuđim imenom.“ Kroz smijeh je odgovorila: „Znam, ali ja stvarno jesam ta i ta.“
Nisam mogao da vjerujem da je ona pronašla mene. Uvijek sam cijenio žene koje znaju šta hoće — one koje ne robuju starim pravilima da muškarac isključivo mora napraviti prvi korak.
U njenom glasu osjećao sam i odlučnost i toplinu.
Bio sam zatečen, ali i ponosan. Odmah smo počeli svako malo da se čujemo i dopisujemo — ubrzo je to preraslo u nešto više od znatiželje. Mislim da je bila srijeda kada smo prvi put razgovarali, a već za subotu smo dogovorili susret. Plan je bio da ona dođe vozom iz Podgorice u Sutomore, a ja sam se dogovorio sa bratom da dođe po mene u Budvu kako bi me povezao na naš prvi susret. Svanula je ta nestrpljivo iščekivana subota i bio sam uzbuđen što ćemo se konačno sresti. Nisam se javio treneru — plan je bio da provedem kratak, ali vrijedan period s njom, pa da se vratim na vrijeme za prijateljsku utakmicu zakazanu za taj dan. Dok je brat vozio prema Sutomoru, zamišljao sam kako bi mogla izgledati ta mitska ljepotica, stvarajući slike u svojoj glavi. Sve je bilo pomalo naivno i ludo, ali srce je diktiralo ritam, ne razum. U to vrijeme nije bilo Vibera, WhatsAppa, društvenih mreža da čovjek može odraditi mini pretragu — mogla je to biti neslana šala društva, mogao se pojaviti neko sasvim treći, ili se moglo desiti da se baš niko ne pojavi. Uslijedio je čarobni trenutak prvog susreta. Bila je tako lijepa i drugačija — očarala me je na prvi pogled. Sve one priče koje sam dotad slušao o njenoj harizmi i izgledu bile su sitne naspram mog ličnog utiska.
Bila je to zaista nesvakidašnja djevojka: luckasta, buntovnički nastrojena, sva svoja i odvažna… Imala je onu vrstu prisustva koje mijenja prostor čim se pojavi — kao da sve postane življe, intenzivnije. U njenom osmijehu bilo je nečeg dječije iskrenog, a u pogledu odlučnosti i slobode. Dok smo hodali jedno pored drugog, osjećao sam se kao da sam ušao u neki paralelni univerzum ili u neku drugu realnost, onu koju sam možda priželjkivao, ali nisam vjerovao da zaista postoji. Sve je bilo ispunjeno osmijehom koji nije mogao sakriti uzbuđenje i sreću — onu vrstu sreće koju, vjerovatno, nikada ranije nismo osjetili na taj način. Kupali smo se, prskali, jurili jedno drugo, dijelili zalogaje. Ljudi su nas posmatrali kao da sam Bog piše scene ljubavnog romana pred njihovim očima. Sve je djelovalo nestvarno.
A onda — bez najave — osmijesi su nestali. Ostao je samo pogled. Dug, tih, odlučniji nego ijedan do tada. Pogled koji usporava trenutak, koji zaustavlja vrijeme. U toj tišini kao da se čulo ono što se obično samo osjeća — otkucaji naših srca. Prvo tihi, pa sve glasniji. Kao bubnjevi u ritmu nečeg važnog. Nečeg što se ne može ponoviti.
Kucali su jedno za drugo, u istom taktu, u istoj želji. Kao da su se varnice igrale po ivicama kože, pod svakim nervom. Kao da iznutra tinja vulkan osjećanja — spreman da eruptira, dok spolja sve miruje. Napeto. Tiho. U iščekivanju poljupca koji će napraviti veliki prasak akumuliranih emocija. Bez razmišljanja, moja ruka lagano, nježno i spontano pronašla se na njenom licu. Prsti su jedva primjetno klizili niz obraz, istražujući toplinu i mekoću kože, kao da želim da zabilježim svaki osjećaj u tom trenutku zauvijek.
Konačno, usne su se nježno spojile. Toplina, milina, centar univerzuma… Sve je utihnulo — samo zvuk talasa i mirisi mora i borova. Na svijetu smo bili samo nas dvoje, mladi i zaljubljeni tinejdžeri, izgubljeni u ljetnjem danu. U tom trenu kao da je sve stalo samo za nas, kao da smo bili na pustom ostrvu. Tako opijeni nježnošću, strašću i emocijama, ostali smo mnogo duže nego što sam planirao… U povratku, brat je vozio kao ludak, jureći ne bi li me dovezao na utakmicu na vrijeme. Samo čudo nas je izvuklo iz mnogih kritičnih situacija, ali ipak sam zakasnio i na neko vrijeme bio isključen iz tima. Nije mi bilo žao — sve što se desilo s njom vrijedilo je mnogo, mnogo više. Poslije nekoliko dana, vratio sam se u Podgoricu.
Viđali smo se skoro svakog dana — išli u grad, kod mene kući kad bih bio sam, bili još par puta zajedno na moru.
Bila mi je sve, moj čarobni svijet nježnosti i strasti, izuzimanje iz realnosti. Ona bi nekada bježala kroz prozor svoje sobe, a ja bih je često vraćao pred zoru dok su njeni mislili da spava. Jasno se sjećam tih trenutaka kod mene u sobi — prigušena svjetla, romantična muzika, igrale su se sjene, a mi smo otkrivali jedno drugo, korak po korak, kao da plovimo nekim tajnim, nježnim morem osjećaja i znatiželje. Nikad nam nije bilo dosta jedno drugog. Otplovili bi predaleko, ali nikada nismo otišli do kraja. I sada se sjećam svakog milimetra njenog tijela — znao sam je svu. Bio sam srećan jer sam u tim trenucima mislio da sam tako rano pronašao ženu svog života, srodnu dušu i smisao do kraja života.
Ipak, život je za nas imao drugačije planove, uslijedile su neke nepovoljne okolnosti po nas. Ona je povrijedila kičmu prilikom skoka sa velike visine u rijeku. Nosila je gips oko trupa i bila prikovana za krevet skoro mjesec dana.
Uspio sam jednom da je posjetim dok njenih nije bilo kod kuće. Divio sam joj se u svim izdanjima, bila je to moja uspavana ljepotica, i taj gips je djelovao na njoj kao najljepši čarobni korset na svijetu, bila je princeza iz moje ljubavne bajke. Kao da situacija nije bila dovoljno teška, dodatni teret nosili smo kroz tišinu i neizgovoreno — njeni, ili određeni krug ljudi bliskih njoj, nisu podržavali našu vezu zbog vjerske razlike. U to vrijeme su mi s nepoznatih brojeva stizali pozivi s prijetnjama i uvredama zbog moje vjerske pripadnosti, uz naređenje da je izbjegavam. Nikada to nisam mogao da razumijem.
U mojoj kući postojalo je samo jedno pravilo — postoje dobri i loši ljudi, bez obzira na to kojoj vjeri, naciji ili boji kože pripadaju. Tako sam i odgajan, i tako sam još tada gledao na svijet. Nikada nisam posmatrao vjerske, nacionalne ili rasne razlike kao nešto negativno — naprotiv, uvijek sam vjerovao da je raznolikost bogatstvo.
Često sam kasnije hvatao sebe srećnog i ponosnog kada bih se našao u društvu ljudi različitih vjera i nacija. To sam smatrao uspjehom — mojim, ali i svih tih ljudi. Nečemu čemu treba težiti i što treba njegovati. Ali ona je, s vremenom, podlegla pritisku. Nismo više mogli da se čujemo kao ranije, nismo imali ni načina ni prostora da budemo bliski kao prije. Vremenom, život nas je poveo različitim stazama… Nismo bili duže od nekoliko mjeseci zajedno, ali to je bio period koji je ostavio trag — upečatljiv, iskren i vrijedan pamćenja. Sve ovo pišem inspirisan jutrošnjim susretom, nakon više od dvadeset godina.
Pišem jer me život uvijek iznova fascinira — svojim smislom za režiju, svojim tajmingom i tom neobičnom sposobnošću da naizgled nepoznata žena, u jednom običnom jutru, iznenada ponese lice nekoga ko ti je nekada bio cijeli svijet, ili barem djelić tvog života. Razmišljam koliko sitni detalji — jedan poziv, jedan pogled, jedan izbor — mogu potpuno promijeniti životni tok. Šta je sve u mnogim životima moglo biti potpuno drugačije.
Ipak, uprkos svemu, sretan sam što imam bogato životno iskustvo — bezbroj scena koje su djelovale kao da su iz romana ili filma, ali su bile moje, stvarne. Davno sam shvatio da se ne može baš svako pohvaliti tako sadržajnim životom.
Volim što sam baš ovakav — još uvijek, sa svojih skoro 39 godina, često i sam sebe fasciniram koliko imam volje za životom, uprkos svim izazovima koje mi je donio.
Najdraže mi je što sam sačuvao onog dječaka u sebi. I što sam, i dalje, sanjar.
