PIŠE: FIXMAN
Pokušao bih sve,
ali baš sve da budeš moja.
Nas dvoje,
mjesečev upliv u
val otoka zaranja zraka
sunčeva obrisa.
Nebitno gdje kad si tu, nebitno kako
kad smo zajedno.
Nebitno je sve,
hranit ćemo se ljubavlju,
začinit je solju s kamena.
Napravit postelju od maslinovih
grana pod vedrim nebom,
kamenom ispod glave.
Gledat ću tvoju kosu punu soli,
za doručak blagovat poljupce.
Za ručak uzeti dodir,
a večeru okrunit grljenjem duša.
S tobom nema dosade,
jer ti uvijek moram nešto reć
da ne bi spavalo u meni.
Ako odeš ne smijem sebi prebaciti
da ti nisam sve rekao,
da te nisam do kraja uvjerio
kako je ovo osamljeno mjesto
ustvari dionica puta do potpune sreće.
Mjesto naše, moje i tvoje sreće.
I čekat ću te…
čekat da se vratiš i napokon odmoriš.
Na mojim rukama.
