PIŠE: AMELA KESEROVIĆ POLIĆ, NOVINARKA
FOTOGARFIJA: IZ PRIVATNE ARHIVE
Izaći iz stanja planiranja u stanje djelovanja, zahtijeva snažnu energiju i unutarnju moć koja nije uvijek i kod svakog podešena na najveću mjernu jedinicu. Da bi se osvario cilj, potrebno je probuditi se. Ali, to je mnogo lakše reći nego uraditi! Aristotel je za energiju čovjeka rekao da je to stanje koje opisuje sposobnost obavljanja posla. U praksi ovo ne može značiti ništa drugo do korištenje vlastitih sposobnosti i resursa za obavljanje neke djelatnosti i postizanja ciljeva. Međutim, ljudska energija je jedinstvena među svim drugim energijama. Čovjek i mašina ne rade stvari na isti način! Mašinu može pokrenuti svako, dok čovjek radi na drugi, mnogo kompleksniji pogon.
Da bi on upalio sve svoje unutarnje „motore“ neophodna je nevjerovatna snaga uma, volje, a to znači spretnost da i u najtežim trenucima pronađe u sebi strast akcije. Bez akcije nema ni reakcije, odnosno nema odgovora sa druge strane, a kada nema odgovora sa druge strane, onda naše želje, a s njima i ciljevi nisu živi, već su tek skup nezavršenih misli.
Duboko vjerujem, a uistinu nisam od onih slijepih sljedbenika „Lujza Hej misli“, da ti Univerzum daje onom energijom kojom ga i prizivaš. Ne možeš biti pokretač pozitivnih promjena u sebi i u drugima sa crnim mislima, tvoja energija mora biti čista, i misli jasne.
Istraživanja pokazuju da otprilike 75 posto odrasle populacije počinje godinu s nekim odlukama. Kod mene to nije slučaj. Svoje krupne odluke sam znala donijeti usred godine, bez ikakve logike, samo potrebe, duboko svjesna da moram ispuniti svoje biće pravim sastojcima. Dugo vremena osjećajući da ja nisam na mjestu u svom životu za koje smatram da mi pripada, tražila sam taj atom snage koji će pokrenuti pozitivnu energiju i misli i brodu dati nove koordinate. Promjena je nastupila kada sam spoznala da nisam najpoštenija prema sebi, svom tijelu i umu, da od njih tražim više nego što im dajem.
Bilo bi daleko od istine da kažem da sam ja odmah prepoznala šta me zaista pokreće, to čovjek zna samo kada se otisne. Bilo gdje.
Znala sam da ja nisam samo jedno zanimanje, samo jedna firma ili samo jedan pokrenut biznis, osjećala sam, moj unutarnji glas mi je govorio da meni pripada još nešto. I tako sam promijenila posao, jedan, pa drugi. Je li uvijek bilo ugodno i komotno? Nije. Ali je bilo privlačno na neki svoj neobjašnjiv način. Kako je samo opijajuća moć kada spoznaš da ti sa snagom svojih misli, voljom, odlučnošću, energijom, stavljaš ključ u bravu i otvaraš vrata koja ti želiš. I prije nego što sam se vratili svojoj struci, u međuvremenu sam upoznala i naučila raditi i branšu koju nikad ranije nisam, i danas sam zahvalna na bogatstvu alata u mojim rukama koji mi u startu daje prednost i to je jako lijep osjećaj, sigurnosti i samopouzdanja, rekla bih.
U biološko doba, kada mnogi razmišljaju kako da umire strasti svoga života, kada se ne usuđuju izaći iz zone komfora, ja razmišljam o novim korjenitim promjenama, kako da gradski život zamijenim sa onim na periferiji, prodam sve i napravim kuću u prirodi!? Čak i dok ove planove, koji su već doneseni, ponovo stavljam na papir dok pišem ovaj tekst, osjećam veliko uzbuđenje, da je takvo što moguće. To je moć energije koja čovjeka obuzme i zbog koje zna da je još uvijek živ, da je njegovo svako poluvrijeme i prvo i drugo.
„Bez strasti, nemate energije. Bez energije nemate ništa” govorio je Warren Buffett, američki milijarder i pokušao naučiti generacije da uspjeh stane u samo četiri riječi- radi ono što voliš! Ono što će buditi damar u tebi, rađajući energiju snažnu poput nuklearne, koja će vas izazivati svaki dan, dovoditi do ivice noža života da budete budni, da participirate aktivno u svom i svijetu oko vas. Lako je sve ovo reći, i mnogo teže uraditi. Znam. Ali je zato životno putovanje uzbudljivije.
„Tamo gdje je fokus tamo i energija teče – Tony Robbins.
