PIŠE: TATJANA KANKARAŠ, GRAĐEVINSKI INŽENJER; ENERGETSKO ISCJELJIVANJE; DUHOVNA ASTROLOGIJA; AUTOR RADIONIOCE »SVETI PLES«.
FOTOGRAFIJE: VLADIMIR POPOVIĆ
»U početku bijaše riječ…« davno je zapisano, što znači da je riječ Bog na djelu i da je u riječi upisana suština. I riječ rad nalazi se u korijenu riječi radost, sa razlogom. Govori nam da je svrha našeg rada – radost! Da trebamo uživati u svom radu, jer tako rastemo i razvijamo svoj karakter, tako dijelimo svoje talente i svoje vrijednosti, tako se ostvarujemo kao bića.
A ako trenutno i ne uživamo u svom radu, možemo naučiti kako da to promijenimo. Najsrećniji ljudi su oni koji su naučili uživati u svom radu, kakav god on bio.
Naš stav prema radu je veoma važan. Ima jedna lijepa priča o tome. Putnik je prolazio pored kamenoloma i ugledao trojicu ljudi kako rade. Upitao je svakog čovjeka šta radi. Njihovi odgovori pokazali su različit stav prema istom poslu. »Režem kamen«, odgovorio je prvi. Drugi je rekao: »Zarađujem tri zlatnika na dan«. Treći se čovjek nasmijao i rekao: »Pomažem graditi dom Božji«.
Ova priča nam pokazuje kako uvijek trebamo gledati širu sliku našeg rada. Jer svakim poštenim radom mi činimo nešto za sveopšte dobro i time služimo Bogu. Ako naš rad obezbjeđuje prihod samo za potrebe nas i naše porodice, mi i na taj način pomažemo Bogu. I u Svetom pismu piše: »Kada služite svojim bližnjima, samom ste Bogu na službi«.
Rad je zaista blagoslov za čovjeka. Ključan je za našu potpunu radost, jer dobro obavljen posao daje nam to unutrašnje zadovoljstvo.
Rad nas i povezuje sa ljudima. Lijepo je raditi zajedno, pomagati jedni drugima. I najteži posao postaje lagan kad ga podijelimo sa nekim. Mi pronalazimo sebe samo kroz zajedništvo sa drugima. I budimo zahvalni za svaki posao, za svaku priliku da radimo, da doprinesemo.
Današnje društvo gdje je »sve dostupno na samo jedan klik« doprinijelo je lijenosti i duhovnoj letargiji. Nerad može, samo na prvi pogled, da izgleda privlačno. U stvarnosti, težak je teret nemati šta da se radi, jer nerad je jako destruktivan. Postoji stara narodna poslovica »Dokon um je đavolje igralište«. Ako naš um nije zaokupljen radom i stvaranjem, zaokupljen je negativnim mislima i brigama, kojima sami sebi pravimo probleme. Zato je važno da uposlimo sebe kako znamo i umijemo. Ne smijemo dozvoliti da budemo bez obaveza. Čak i djeca treba da imaju određene obaveze, primjerene njihovim sposobnostima. Ne budimo lijeni, ne traćimo svoje vrijeme. Mijenjajmo svoje loše navike, izbacimo izgovore, ne izbjegavajmo poteškoće.
Puno mogućnosti je svuda oko nas. Posla ima za svakoga, samo ga treba potražiti. Potrudimo se da pronađemo ono što će nas motivisati i pokrenuti. Postavimo sebi ciljeve. Treba da težimo nemogućem, jer tako ćemo pomjeriti granice mogućeg.
U vremenu traženja novog posla, korisno je na primjer napisati na papir spisak šta sve volimo i šta sve znamo da radimo. Takođe, od pomoći može biti i neka afirmacija, na primjer: »ja imam odličan posao, u odličnim uslovima, i radim odlično za odličnu platu«.
Pogrešan odnos prema radu je posljedica i pogrešnog obrazovanja. Kroz današnje škole djeca se programiraju i ukalupljuju, da bi se kasnije moglo sa njima lakše upravljati. Tako se uništava njihova jedinstvenost i kreativnost.
Tata, mama, škola, svi žele poslušnost. A poslušnost je najviše štete napravila čovječanstvu.
Danas su mnogi ljudi porobljeni radom. Za stan i hranu radili su robovi. Odavno je to tako. Milenijumima smo uslovljavani i porobljavani. Nikad i nismo zaista izašli iz robovlasničkog sistema. Samo su se sredstva promijenila.
Bjesomučni rad u današnjem društvu, prihvaćen kao jedina moguća opcija opstanka, pogrešan je i vodi otuđenju od sebe samih, a time i otuđenju od porodice, od prijatelja, od svih.
Šta uraditi, šta promijeniti? Trebamo se poslovno što više osamostaljivati. U svijetu su počeli da se primjenjuju novi modeli, od rada samo 4 dana nedjeljno, do dnevnog rada od 4 do 6h, sa kojima produktivnost raste i radnici postaju srećniji.
U budućnosti bi roboti trebali preuzeti teške i rutinske poslove, da bi ljudi dobili slobodu da rade samo kreativne poslove.
Nas život je predodređen za kreativnost, za stvaranje. Svako od nas je obdaren mnogim talentima. I koliko god dugo bismo živjeli, mi ne bismo mogli iscrpjeti sve svoje potencijale, jer svi mi smo Božanska bića, neograničenih sposobnosti. I samo kao stvaraoci možemo živjeti srećno i radosno. Ali mnogi od tih talenata su neiskorišćeni. Ne zaboravimo da smo odgovorni da ih koristimo, jer ti talenti su naša lična svrha! Dopustimo Božanskom da kroz nas stvara, da bi bili Božiji saradnici. Dužni smo Božanskom da rascvjetamo svoje talente.
»Pustim Boga da kroz mene radi i ne mogu se umoriti« – volim ove riječi dragog učitelja Petra Perovića.
Živjeti znači raditi. Jer samo kroz iskustvo rastemo. Stvoreni smo da radimo, da na taj način trošimo svoju energiju. I Bog je radio da stvori Nebo i Zemlju, pa i mi trebamo raditi i stvarati po uzoru na Stvoritelja.
»Ora et labora« volim ovu latinsku poslovicu, jer zaista ko radi misleći na Boga, uvijek dobija pomoć.
Zanimljivo mi je bilo i kako je narod Švajcarske, prije 8 godina, na referendumu, odbio predlog da svaki stanovnik dobije od države zagarantovanu mjesečnu platu, bez rada. Jer oni znaju značaj rada, za duh, za sreću, za zdravlje, za sve. Treba da radimo čak i ako smo bogati i nemamo potrebu za novcem.
Rad treba da bude kao igra, a to se dešava kad radimo ono što nas raduje i u čemu istinski uživamo. Prethodno moramo sebe dobro upoznati, da bismo postali ono što jesmo. Jer veliki je problem kad nismo ono što jesmo, već smo ono što drugi od nas traže.
Trebamo raditi nešto sve dok imamo ljubavi za to, ali trebamo se i potruditi da zavolimo posao koji radimo. Trebamo što više raditi ono što nas raduje, ono što najviše volimo, ono što je naša strast i to će nas odvesti tamo gdje trebamo biti! Nije uzalud rečeno da »ako voliš to što radiš, nećeš morati raditi ni dana u životu«.
Ne plašimo se grešaka, jer iz njih najviše naučimo. Bitno je ne odustajati! Nikad nije kasno da otkrijemo svoje neiskorištene talente.
Važno je i naći ravnotežu između rada i odmora. Jer bez rada, odmor i opuštanje gube svoj smisao. Nije nam samo lijepo i potrebno odmarati se, već nam je to i zapovijeđeno. »Radi 6 dana, a 7-i odmori«, rekao je Hrist u zapovijestima.
A što bi rekao mudri prof. Ratko Božović trebamo razlikovati dokonog i dokoličarenje. Dokon čovjek je besposličar koji ne doprinosi ni sebi, ni zajednici i dar vremena »baca niz vodu«, u nepovrat. A dokoličarenje je period potreban da bi se duši dalo vrijeme za uživanje. Lijek za dušu, narodski rečeno. To je ono dijete u nama koje voli da se igra.
Trebamo stvarati nešto za opštu dobrobit. O tome je govorio i veliki učitelj Jogananda. Rekao je da naš rad treba da bude služenje drugim ljudima, jer jedino uz tu spoznaju da trebamo služiti druge, možemo živjeti uistinu srećno. Mi trebamo pomoći ljudima da sami sebi pomognu, a ne porobljavati ih ponižavajućim dobročinstvima. Bez ambicije, naše sposobnosti slabe, čime spriječavamo napredak cijelog čovječanstva. Takođe je rekao da bogati roditelji koji ostave svojoj djeci previše novca, guše njihovu sposobnost da sopstvenim snagama napreduju, steknu uspjeh i budu srećni.
Najvažniji rad od svih radova je rad na sebi. Unutrašnji rad. Rad kojim izgrađujemo sebe kroz stalnu edukaciju, radionice, tretmane, čitanje, razvijanje novih vještina, kreativnost, meditaciju,… Mijenjanjem i izgrađivanjem sebe mi mijenjamo i izgrađujemo cijeli svijet.
Potrudimo se da mijenjamo sebe. Nađimo vremena za sebe, budimo uzvišenog duha, slijedimo svoje unutrašnje duhovno vođstvo. Jer mi smo u neprestanoj vezi sa našim Božanskim bićem koje ima rješenje za sve što nam treba. Blagosiljajmo svaki svoj posao ljubavlju.
Potrudimo se da ostavimo što bolji svijet generacijama koje dolaze.
Radujmo se radu kao djeca. Sjetimo se samo Hristovih riječi »Budite poput djece, jer njihovo je Carstvo Nebesko«.
Pa, pronađimo radost u radu!
