in

FUNDUS LJUBAVI

PIŠE: SLAĐANA PAJIĆ
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: UNSPLASH.COM

Ponekad, a kada bi to sebi, zaista, hteli da priznamo i vrlo često, pred svetom nosimo one maske za koje mislimo da će se dopasti drugima, ostavljajući svoje pravo lice u nekom uglu svoje duše, ne dajući mu priliku ni prostor da se prikaže u svom najboljem svetlu.

To činimo iz raznih razloga, ali najčešći je onaj jedan, univerzalni: želja da se dopadnemo drugima i da budemo prihvaćeni od drugih. Da budemo u istoj ravni, da slučajno ne štrčimo, makar time ignorisali i poništavali ono svoje lepo, autentično, kreativno JA, koje sigurno ima šta da pruži ovom svetu i koje, neumorno, negde u našoj svesti i čitavom našem biću traži svoj prostor da se izrazi i čiji nam eho odzvanja poput uporno podignute ručice đaka u školi, koji zna sve odgovore.

Šta je to što time, zaista, ignorišemo? Ljubav.

Ljubav prema sebi iz koje proističe ljubav prema svemu ostalom od čega je svet satkan.

Svako od nas želi da se na pozornici života prikaže u najboljem svetlu i u skladu s tim poseže za odgovarajućom maskom.

Sam Život, taj najveći tvorac najčudesnijih dela i priča koje najčešće prevazilaze sve napisane knjige ovoga sveta, uredio je da ponešto i sama znam o pozornici i kulisama – kako onim pozorišnim, tako i tim drugim, ljudskim, i time me učinio izuzetno zahvalnom i privilegovanom osobom.

To, ipak, ne znači da sama i dalje ne upadam u zamke stvarnosti, da ne pokušavam da se drugima dopadnem više nego sebi samoj… i zato, evo mog priznanja u mesecu ljubavi i karnevaskih maski.

Sve moje prve spoznaje o životu, ljubavi, radosti, o čežnji, borbi između dobra i zla… zahvaljujući poslu mog oca, bile su vezane za pozorište.

I tada sam shvatila da, ma koliko život na sceni bio uzbudljiv, izazovan, blještav, i time činio da ga, još kao dete, posmatram širom otvorenih očiju, više želim da znam šta je to što se krije iza sveg tog sjaja, oku „običnog“ posmatrača nevidljivo. Sve ono što se dešava pre podizanja teške plišane tamne zavese na pozornici i nakon njenog spuštanja.

Život iza kulisa.

Mesto gde zaista počinje sva magija.

Izvor ideja, predanog rada, velike ljubavi, čitavog tima ljudi koji stoje iza krajnjeg rezultata na sceni. Od one prve iskre, ideje reditelja, prvih proba, čitanja i učenja teksta, izrade kostima i dekora za scenu, svih onih koji vredno rade na tome da scena oživi, pa sve do onog trenutka kada sledi poklon publici i aplauzi.

Ima onih ljudi kojima je taj osećaj dobro poznat u samom životu.

To su oni ljudi koji žive svoje autentično JA, sigurni i slobodni.

Koji su shvatili suštinu, odbacili sve maske i svojim srcem osvajaju nove vidike.

Koji svojom ljubavlju iskre pretvaraju u magiju.

Volim takve ljude i divim im se.

Divim se njihovoj odvažnosti, lepoti njihove duše koju nesebično dele sa drugima, miru kojim odiše čitavo njihovo biće.

Onom osećaju spokoja koji ostavljaju za sobom kao trag najlepšeg parfema, gde god da se pojave.

Tim večitim tragaocima za lepotom, koje pokreće ljubav i čija misija jeste da tu ljubav nesebično podele sa drugima.

Dovoljno je samo da ih pogledam(o) i da se pojavi čitav njihov unutrašnji svet pred očima, sve ono iza kulisa, a verujte, to su čudesni i izuzetni svetovi.

Jer, ono što su hodnici koji u jednom pozorištu vode od garderobe do scene, to su arterije u našem biću, sve ono šarenilo u našim mislima, to je poput bogatog fundusa ispunjenog raznolikim kostimima, sva ona užubarnost, ushićenost novim, euforija i radoznalost… sve je to sadržaj jednog života.

Kako scenskog, tako i našeg.

Scena može biti i prazna, a opet prikazati toliko toga.

Neko voli minimalizam, neko apstrakciju, a neko raskošnu koreografiju i kostime.

Ono što je bit je šta se krije iza toga.

Zato su kulise izuzetno važne.

Ne plašimo se ljubavi. Ne plašimo se da je iskažemo.

Ne strepimo od davanja prostora sebi.

Na pozornici života, svako od nas, u svojoj režiji, treba da ima glavnu ulogu.

Može se život provesti statirajući i iz prikrajka diviti se drugima, ali znate već i sami da to nije vaša uloga. I da niste zbog toga tu.

Ovog februara, zavirite iza kulisa svog bića, otvorite sve one škrinje u kojima se poput najlepših kostima, kriju sve vaše ideje, obrišite prašinu sa dekora vaših misli, hrabro istupite na scenu.

Tamo vas možda neće baš uvek dočekati aplauzi, ali sve dok vi sami, s ljubavlju radite to što radite, sve dok je ljubav ta koja vas pokreće, važno je da ne zaboravite da uvek imate jednog vernog posmatrača i poštovaoca ~ sebe.

Taj tihi obožavalac voleće vas i pratiti uvek – i bez maske i bez šminke. Nemojte biti iznenađeni ako vas baš takve najviše voli.

Mesec je ljubavi.

Ovog februara poklonite je sebi.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

IZA KULISA, U SRED SRCA

LICE I NALIČJE NARCIZMA