PIŠE: LEJLA TABAK ŠILJAK
Puder, ogledalce i karmin bi bile tri stvari koje biste nabrojali da vas pitaju šta se sigurno nalazi u svakoj ženskoj torbi. U mojoj torbi stvari stoje malo drugačije. Vjerovali ili ne, u njoj ćete obavezno pronaći klupko vunice i igle. Pletem. Volim da pletem. Pletem gdje god stignem i kada god imam vremena. Pletem na autobuskoj stanici, u čekaonici dok čekam na red kod doktora, u parku, u kafiću. Kada uzmem igle u ruke, ulazim u drugu dimenziju, ne primjećujem ljude, ni stvari oko sebe. Za to vrijeme, dok se niti provlače kroz igle, postojimo samo pletivo i ja.
Da biste postigli pravi užitak u pletenju, vunica pod rukama ne smije da škripi. To znači da pažljivo biram vunicu sa malo mekanog akrila ili od čistog prirodnog materijala. Najviše volim vunicu od alpaka vune. U posljednih deset godina postoji trend koji je alpaka vunu stavio ispred kašmira. Mnogo je izdržljivija, manje skupa, veoma mekana, udobna i održava toplotu, bez osjećaja težine kada je nosite.
Priča o pletenju je imala svoje etape razvoja. Oduvijek sam bila okružena vunom i vunicom. Moja baka je bila profesionalna pletilja, čiji radovi su se izvozili za Italiju i Njemačku, a 1984. godine je učestvovala u projektu pletenja džempera za Olimpijadu. Mama je bila podrška u nabavci vunice i plela je iz hobija. Ja sam osnove pletenja i heklanja naučila sa šest godina. Sjećam se da je bila veoma hladna zima, sa ogromnom količinom snijega, toliko da nismo mogli ići vani i sankati se. Sjedila sam u kući, pored peći, slušala radio dramu i učila provlačiti svoje prve niti. Isplela sam jedan šal i isheklala jedne pape. Te godine, mama je rodila brata i ostala četiri mjeseca u bolnici, u koritu, nakon operacije kukova. To je bilo to. Više nikada nisam pokušavala plesti. Ali život nije odustajao, nastavio je da plete mrežu oko mene i ljudi koje volim. Mama je dobila karcinom, nakon kemoterapija njena invalidnost se pogoršala, pa onda drugi neovisni karcinom. Što je život više stezao obruč oko nje, toliko ga je ona brže raspetljavala svojim iglama i pletenjem.
Željela sam da njeni radovi budu viđeni. Nazvala sam par udruženja, zamolila ih da dođu, da je obiđu i vide njene radove. Niko od njih nije imao praksu da obilazi osobe sa invaliditetom. Tada sam rekla mami da ću da uslikam njen šal i da ga stavim na Fejsbuk i prodam. Sjećam se kako me je odgovarala da to ne činim. Nisam je poslušala. Petnaest minuta nakon objave šal je već bio rezervisan. Njenu sreću, nevjericu i ushićenje neću nikada zaboraviti.
I tako je krenula priča o našem zajedničkom pletenju. Ja sam uzela ponovo igle u ruke, a moja mama se počela osjećati korisnom i uspjela se pronaći u tom projektu. Moj zadatak je da nabavim i biram vunicu, osmišljavam i crtam sheme, kao i da pokušam iskoristiti svoje skromno zvanje i znanje iz print dizajna i kroki crtanja. Naši radovi već šetaju ulicama Japana, Njujorka, Hong Konga, Londona, Frankfurta, Beča, Srbije i, naravno, Bosne i Hercegovine.
Pletenje smiruje živce, dokazano čuva od oboljenja demencije, daje vam osjećaj korisnosti, a nama je dao i novi smisao, novi projekat i želju da stvaramo unikatne komade odjeće koji će, nadam se, zauzeti i vašu policu u ormaru.
Naše radove možete vidjeti na Fejsbuk stranici Mothershandsbih @mothershandsbih