PIŠE: KATARINA LEKO
FOTOGRAFIJE: IVANA ČUTURA
Ideje, kažu – barem one zdrave, nastaju nakon razmišljanja o problemu; daju odgovor na pitanje kako ga riješiti, iako same po sebi to ne čine. Ideja neće riješiti puno toga, ali od nje sve kreće i ona sve pokreće. Tek kad oživi ideja, događa se ona vidljiva promjena. Jesmo li zato prema idejama osobito posesivni i važno nam je da se prepoznaje i priznaje kako je nešto baš naša ideja? Prema onome kako od djetinjstva branimo autorska prava na ideje, reklo bi se da su upravo one potvrda smisla i svrhe našeg postojanja, a osobito naše jedinstvenosti među milijardama drugih ljudi koji su nam, ruku na srce, u srži više slični nego što se na površini razlikujemo. Od dječjih igrališta, do svijeta ozbiljnog biznisa, znanosti ili kreativnih industrija, ne prestaju prijepori oko toga tko se čega prvi dosjetio, odnosno čija je ideja… pa i je li ju katkad ok „posuditi“.
Prema oksfordskom rječniku, ideja je misao ili sugestija kao mogući poticaj akcije. Ideja, za razliku od problema ili nezadovoljene potrebe, postoji samo kao plod naše mašte. Čak i kada nam sleti na horizont kao neko naglo prosvjetljenje, kao naša i samo naša vizija, budimo pošteni – svaka takva „naša“ ideja je rezultat svih naših teorijskih i praktičnih iskustava, svega što smo vidjeli, doživjeli, pročitali, svih naših interakcija s ljudima i sadržajima, ugrubo – svega što nam je dano u naslijeđe prenošenjem s generacije na generaciju kroz povijest civilizacije. Naša ideja nije samo naša, već je rezultat iskustva cjelokupnog postojanja od velikog praska na ovamo, cjeloživotnog kontakta s bezbroj drugih ideja koje nisu naše. Kako uopće suvereno reći – ovo je bila moja ideja? Kako se ljutiti ako nam ju netko „otme“ i udahne joj život koji mi nismo? Čak i ako sami nemamo baš nikakvu namjeru djelovati, mogućnost da netko drugi ostvari ono što smatramo samo svojom zamisli, nije nam, recimo, najdraža na svijetu. Ispada da je ideja sama po sebi veća vrijednost negoli rješenje koje njezino oživljenje donosi. Svojatanje ideja staro je valjda koliko i čovječanstvo, jer u nasušnoj potrebi da budemo posebni, da imamo i svijetu damo nešto svoje i jedinstveno, da ostavimo trag, mi ljubomorno branimo naše ideje, i više nego naša djela. Od ideje sve počinje, ali sasvim sigurno s njom ništa ne bi smjelo završiti. Talent zakopan u zemlju ne da se ne priznaje, nego se zamjera; imati, a ne dijeliti nije recept za sretan i ispunjen život.
Ako mislimo da nam je nešto jasno, najbolje je testirati objašnjavanjem djeci, onoj s nešto iskustvene metrike i bez utjecaja udžbeničke teorije. U nedavnom malom noćnom terapijskom razgovoru s nezadovoljnom kćerkom, bavile smo se ljutnjom, jer prijatelji kopiraju ono što ona smatra svojim-i-samo-svojim idejama. Navodno, potkradaju je nemilice, u smišljanju igara i igrokaza, u specijalnom manevru kod crtanja slonova da budu „kao pravi“, a posebno teško pala joj je krađa „revolucionarnog“ rješenja za stres, koje uključuje stiskanje šake i srce od spužvastog materijala koje sam donijela s nekog putovanja. Gotovo kroz suze, žalila se kako ne samo da joj se ideje kradu, već ih drugi predstavljaju kao svoje. Zločin i nepravda, ali tema kao naručena. Sve u svemu, uspješno smo došle do toga da je kopiranje najveći kompliment koji ideja i njezin tvorac mogu dobiti, a da ideje koje dovode do rješenja nekog problema i ispunjenja nezadovoljene potrebe društva vrijede nemjerljivo više od ljubomorno čuvanih talenata i potencijala, pa makar nas potkradali. I da je od toga koja je i čija ideja, puno važnije na koji ju je tko način oživio, kako je darovana zajednici, na dobro ili na zlo. Jer, u istom malom noćnom terapijskom razgovoru, bilo je riječi i o nekim prilično lošim idejama, a koje su se u predmetnom društvancu drugašića također sasvim lijepo primile. Bile su potaknute znatiželjom, zamišljene kao zabavno iskustvo, ali nešto je u provedbi pošlo po zlu. Takve ideje završile su isključivo kao lekcija, uvijek vrijedna, ali katkad prilično skupa. I tako se dođe do namjere…
Kakva namjera stoji iza naših nastojanja, naših ideja i projekata u koje ih pretvaramo? Reklama i širenje informacije o nekoj ideji ili projektu izuzetno često je snažno obojano glorificiranjem autora. I to ne po principu – ovo vrijedi, ljudi su to prepoznali, riješili neki svoj problem i daju mi autentičnu preporuku, već – ovu sjajnu ideju vrijedi slijediti, jer sjajni JA glavom i bradom stojim iza toga. Sklizak je teren između slijeđenja dobrih i plemenitih ideja i slijeđenja osoba za koje se smatra da u svom laboratoriju stvaraju samo dobre i plemenite ideje. Dobre ideje, ma čije bile, uvijek vrijedi oživjeti i živjeti, a najveća usluga koju možemo učiniti lošoj ideji je otvoreno reći da je loša ideja, ma kako joj se autor zvao.