in

NOMADSKO – AVANTURISTIČKI DUH

PIŠE: SINIŠA RAČIĆ, AKTIVNI ODMOR – ACTIVE HOLIDAY

Budim se pred svitanje, a nakon samo 45 minuta spavanja. Ogromni ventilator na plafonu neumorno radi. Temperatura je tropska, na prvi dan proleća. Pakujem se za dalek put brodom. Trajaće šest sati. Plovimo rekom Alappuzha do Indijskog okeana i grada Allepey, koji je naša prva destinacija. Prethodnu noć smo proveli u razgovoru sa novim prijateljem, glumcem i režiserom, kojeg smo upoznali u ajurvedskom centru u Kerali, najjužnijoj indijskoj državi.

Veseli upravnik imanja Manoč nas vozi do luke, koja je zbog cvetanja reke i bujne vegetacije izmeštena osam kilometara od grada Kottayam. Bunovni i neispavani stižemo u praskozorje u seoce uz reku. Čuju se gromoglasna muzika i mantre. U toku je hindu festival. Pomaljaju se kolone ljudi i prilaze svetilištima. Brod kasni sat vremena. Gledam u reku, koja doslovce izgleda kao livada sa bujnim listovima i cvetovima. Ukrcavanje počinje. Brod je trošan, prekriven tendom, na njemu instalirana sedišta od skaja, kao u autobusu iz pedesetih godina prošlog veka. Posmatram ljude. Mahom radnici sa polja pirinča, ribari i uglađene žene obučene u koloritne sarije skladnih boja.

Plovidba je hipnotična, a prizori nestvarni. Stanje naše svesti, zbog neispavanosti, konstantno je na granici između jave i sna. To dodatno intenzivira osećaje. Istovremeno lebdimo i plovimo. Stajemo na svakih 15 minuta i kupimo nove putnike. Smenjuju se lica, inspirišu me da ih fotografišem. Jutro je. Zvuci su čarobni, cvrkut ptica… Vegetacija priobalja je bujna. Boje postaju intenzivnije, reka sve šira, naselja uz obalu sve živahnija. Na poljima pirinča, zemljoradnici odeveni u crveno. Pričam sa prijateljima, delimo ushićenje, ovo putovanje je jedinstven čulni doživljaj.

U kasnim popodnevnim satima stižemo u Allepey, ukazuje se moćni okean, ovde ćemo prespavati.

Budimo se u zoru, da bismo nastavili put vozom. Namerno smo odabrali da putujemo najautentičnijim i najskromnijim prevoznim sredstvima, kako bismo osetili pravi duh Indije. U vozu je neopisiva gužva, na svodu svakog vagona bezbroj ventilatora. Ljudi su nasmejani i spontani. Sa neznancima vodimo razgovore. Naša sledeća destinacija je Varkala – najpoznatije letovalište u Kerali.

Gradić u koji smo stigli ni na koji način nije ukazivao kakva lepotu krije na samo dva kilometra po izlaska iz centra. Vozimo se tuk-tukom do veličanstvenog okeana, a na njegoj obali nepregledna peščana plaža. Kristali peska su krupni, a boja je žućkasto narandžasta.

Sunce prži, iscrpljeni smo od puta. Ispred naše gupe, zadužen sam da pronalazim smeštaj i pregovaram o cenama. Moja jedina želja, u tom trenutku, jeste da odemo u hlad. Ugledam belog čoveka kraj puta, priđem mu i dobijem savet gde da tražimo smeštaj. Hodamo kroz gusto, tropsko rastinje i ubrzo nam se ukaže prelepa bašta restorana okružena stablima kokosa, manga i ostalih egzotičnih biljaka. Pomislim, ovde želim da boravimo! Obistinilo se… U susednom objektu bukiramo smeštaj. Istog popodneva hodamo bosonogi obalom. Okean je topao, a talasi moćni. Zapažamo prelepo uređen deo plaže, ograđen kamenjem i ukrašen cvećem. Privučen estetikom, prilazim i zavirujem u improvizovani vrt. Zatičem momke koji sviraju gitaru i pevaju. Oni postaju naši novi prijatelji. Narednih dana pokazaće nam divne predele, kulturu i običaje. Upoznaće nas sa porodicama. Pružiće nam sve ljudsko i ispuniti srce.

Nikad nećemo zaboraviti poštovanje koje su nam ukazali, naročito na najneobičnijem od mnogobrojnih hindu festivala koje smo posećivali. Dešavao se u susednom gradu, gde se veliki broj muških stanovnika prerušava u žene, kako bi zavarali zle sile. Festival je masovno posećen. Naši prijatelji iz Varkale su spontano oko nas napravili živi zid, kako nas niko ne bi nagazio. Mene je lično čuvao momak, visok 2 metra, zvezda bolivudske produkcije.

Sledeća destinacija je prirodna oaza, visoravan Munar, stanište slonova i predeo oslikan zelenim terasama čaja. Nakon dugog i napornog puta autobusom, koji izgleda kao verna replika firme „Krstić“, stižemo u grad Munar. Šok i neverica! Izgleda kao zgarište, svuda prljavština, i nije sivilo, već crnilo! Odlučujemo se da bukiramo najekskluzivniji hotel kako bismo kompenzovali neprijatnost. Zapadnog čoveka često šokiraju nehigijena i deponije smeća u Indiji. Zakazujemo celodnevni izlet tuk–tukom i hiking dan posle. Pri izlasku iz grada doživljavamo pun intenzitet lepote krajolika. Shvatamo da je grad stanište radnika koji rade na plantažama čaja i da je trebalo da se smestimo u okolini. Dan kad smo u praskozorje krenuli na hiking turu mogu slobodno uvrstiti u jedan od najlepših dana mog života. Prvo visoki uspon u svanuće, potom pitome visoravni obrasle bujnom vegetacijom. Ti zvuci, mirisi, izmaglica na horizontu. Svuda tragovi slonovskog izmeta i adrenalin. Hoćemo li ih sresti? Svake godine u ovoj oblasti 6–7 lokalaca pogine usled napada poludelih mužjaka. Dolazimo do vrha planine. Prašnjavi, oznojani, a srećni kao nikad! Širim ruke i puštam gromoglasni krik zadovoljstva, osluškujući svoj eho. Ležem na kamenu ploču, gledam u horizont, a iz oka kreće suza radosnica. Put nastavljamo ka dolini, prolazeći kroz šume banana, kokosa, manga, papaje, plantaže čaja, bibera, kafe, kakaoa. Svaka ćelija mog tela je probuđena i zaljubljena u život!

Napuštamo Munar, opet firmom „Krstić“, a da bude još neverovatnije, prevoznik čak ima i sličan naziv!

Poslednja destinacija je najveći grad Kerale, dvomilionski Koči. Arhitektura nas nije ostavila bez daha, ali narod koji u njemu živi jeste. Prokrstario sam gradom uzduž i popreko i uživao u toplim razgovorima sa svakodnevnim ljudima. Dobio sam pregrš osmeha i topline i naučio mnogo.

Putujemo ka aerodromu, emotivan, sabiram utiske… Koferi impresija su puni blaga. Upoznao sam novu, potpuno drugačiju, kulturu, drugi sistem razmišljanja. Ljudi u Kerali su bliski, iskreni i neiskvareni. Možda kao kod nas pre 100 godina. Iako je to najbogatija država u Indiji, siromaštvo je primetno. Pored toga, evidentna je nehigijena i nebriga prema prirodi. Pažljivo smo birali gde jedemo i pijemo. Uprkos nemaštini, zbunjuju osmesi na licima naroda Kerale. Krotkost i blagost je utkana u njihove karaktere. Za 30 dana nisam video ni jednu prepirku, niti svađu na ulici. Neminovno, pravim paralelu sa našim podnebljem.

Slećemo na beogradski aerodrom. Zapažam nepregledna zelena prostranstva mog Beograda. Nikad čistiji i nikad blistaviji! Uzbuđenje, možda, kao nikad do sad! Dok čekamo transfer do grada, dišem punim plućima. Nostalgija je učinila nemoguće – radujem se povratku i shvatam, ovo putovanje je bilo posebno – “LIFE CHANGING”!

Trajno sam zahvalan svom nomadskom i avanturističkom duhu na novom iskustvu.

ŠTA MISLITE?

100 Poena
Upvote Downvote

IZ LJUBEZNI RASTE VSE

POKRENI SVET KROZ LJUBAV