PIŠE: ELMA AHMETSPAHIĆ
FOTOGRAFIJE: ANIMA MUNDI
Gledajući tužno nebo, vidim sreću. Iz nekog razloga, krije se istinski smisao. Šetajući od sreće do tuge, dotaknuh bol. Prepoznah u toj boli nadu. Moja priča počinje na mjestu hrabrosti. Otkinuta od stvarnosti, na nekoj pozornici, tražih ljepotu. Inspirisana životom kojim živim, preporod ugledah još onaj dan kada je sve gubilo smisao. Lepršala je nada poput najdivnijeg leptira te noći. Sa sobom, donijela je poruku: „Digni svoju mudru glavicu ka nebu. Raširi svoja krila i poleti. Ne plaši se onog što te čeka. Tamo negdje daleko čeka san tvoj osmijeh i let.“ Zadrhta mi duša poput ranjive ptice. Dodirnuh nadu i osjetih novi život.
U vrtlogu laži i obmane, vrijeme je učinilo da progledam. Da zauvijek napustim sve ono što me stagniralo. Nemam više riječi za one što ih skladaju u svoju pogrešnu pjesmu. Uvenula je ona stara verzija mene odavno. Iz toga procvjetala je nova duša, novo srce u grudima, novi osmijeh vrijedan samo onog koji zna uzvratiti srcem isti. Kada život nam oduzima sve ono što smo sanjali, sigurno nešto takvo ne zaslužujemo. Zaslužujemo ljepše snove. Vrijedne svake suze i svakog koraka. Recite mi šta bi život drugo bio nego najljepše buđenje. Ponekad nas tuga uspava. Dok ponekad srce zaigra od radosti.
Možda su trebali da tinjanju nemiri, porazi i zablude koje sam čuvala. Plašeći se da mi se ne nasmiju svi oni koji su upirali prstom u moju verziju, ostajala bih po strani. Bilo me je strah pustiti svoja krila da polete u nepovrat. Svijet snova me plašio. Što ako ne uspijem dotaknuti svoje snove?! Sumnja mi je satirala dušu, a srce ubrzano lupalo. Gledajući zamišljeno sve ljude oko sebe, znala sam da tu ne pripadam. Te noći morala sam umrijeti da bih ponovo bila rođena. Osjećala sam ogromnu težinu na srcu. Kao da puca na dijelove, kao da gubi svoj smisao. No, duboko vjerovala sam u tu noć. Vjerovala sam da ću zauvijek napustiti sav taj besmisao u sebi koji sam gutala. Dani su prolazili i prolazili. Svaki je nosio veliku težinu. U meni se prelomila gorka tišina, nedorečenost i poraz. Nešto mi nije dozvoljavalo da odustanem. Možda ovaj borac u meni ima više snage nego što sluti. Probudila sam se kraj svog klavira. Nemiri su me dugo držali budnom da sam posve zaboravila na mjesto i vrijeme. Tog jutra ponovo sam rođena. Rođena kao umjetnica sa zadaćom da probudim uspavane borce. Osluškujući, posmatrajući i dodirujući taj svijet umjetnosti, bolje sam razumjela život. Samo bih živjela. Samo bih plesala svoj najljepši ples pobjede, uprkos strahu da ću pasti. Samo pustim da me ova umjetnost nosi. Svaki trenutak nešto nosi posebno. Život nas uvijek odvede tamo gdje želimo. Možda ne odmah, ali svjesno otkriva naš dar. Sva ta lica iz prošlosti dočekali su me sa osmijehom. Ko zna da li je taj osmijeh iskren, čist?! U tom trenutku osjetih da nisam tu. Ostala sam na istom mjestu, okružena istim ljudima, ali više nisam bila tu. Promjenila sam se. Dobila sam čvrstinu. Ponosno koračam svojom stazom. Nešto govore, ali ne čujem ih. Samo sam slušala sonatu koju ovaj život komponuje. Tako predivnu. Tako nestvarnu. Inspirisana svime što me okružuje, nastavila sam svoje putovanje. Svaki trenutak obojila sam u šarene boje umjetnosti. Odlaskom, učila sam boriti se pošteno sa srcem. Silne prepreke na mom putovanju sam gledala kao izazove koji jačaju moju svjesnost prema životu. Zahvalnost dugujem Bogu na svakom iskušenju koji je poslao. Tim činom me je čistio od svega nečistog na ovom svijetu, želeći da spustim tenzije ogromnih očekivanja od života. To je, također, učinilo da ponovo povjerujem u sebe i zavolim sve svoje slabosti iz kojih je nikao moj najveći dar.
Kad zbrojim sve tuge i radosti, srce mi zadrhti od istinske sreće. Sva sreća ovoga svijeta je u mom osmijehu. Sva snaga ovoga svijeta je u mom energičnom koraku. Uzdahnem svim svojim bićem ovu ljepotu koja je u meni sa iskrenom željom u srcu. Želim probuditi novu nadu, emociju i energiju. Doista, morala sam otići, iako sam ostala, da bih se ponovo vratila kao čovjek koji je pronašao svoju svrhu na ovom svijetu.
