PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: IVANA LOVRIĆ JOVIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE
Ivana Lovrić Jović, autorka romana Vidi kako Lokrum pere zube, naučna radnica i spisateljica iz Dubrovnika, koja živi i radi u Zagrebu. Rođena je 8. aprila 1969. u Rijeci. Sa četiri godine dolazi u Dubrovnik, gde završava osnovnu i srednju školu – Centar za umjetničko obrazovanje Luka Sorkočević (glavni predmet: klavir). Godine 1996. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomira italijanski jezik i književnost i španski jezik i književnost. U međuvremenu odlazi na usavršavanje španskog jezika u Salamanku i četiri puta na jednomesečnu lingvističku školu (Laboratorio internazionale di comunicazione, linguistica e spettacolo) u organizaciji Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore iz Milana (čiji je stipendist).
Članica je Upravnog odbora Društva dubrovačkih pisaca i glavna urednica časopisa za književnost Literat. U njemu objavljuje prozu i poeziju. Eseje, oglede i poeziju objavljuje i u časopisima Dubrovnik, Dubrovački horizonti i Zadarska smotra. Povremeno rediguje književne prevode i učestvuje u pozorišnim procesima kao saradnica za stari dubrovački govor. Potpisuje scenario s Mladenom Tarbukom za otvaranje Dubrovačkih letnjih igara 2017. godine.
Objavila je zbirku pesama U skutima tango 2016. u izdanju Društva dubrovačkih pisaca (Dubrovnik). Objavila je roman Vidi kako Lokrum pere zube 2021. u izdanju izdavačke kuće Vuković i Runjić (Zagreb). Od 2016. je godine voditeljka podružnice Instituta u Dubrovniku, čije se sedište nalazi na Sveučilištu u Dubrovniku.
Šta je centralna tema tvoga prvenca, romana Vidi kako Lokrum pere zube?
Sve težine mojega djetinjstva, odrastanja i razvoja kao odrasloga bića. Reakcije čitatelja dokazuju da je to knjiga o svima. Kao i svaki pisac, imala sam neskrivenu želju da iznošenjem intimnih izazova i razradom pristupa svojim problemima povisim razinu svijesti kod čitatelja.
Odakle smelosti da se otkrije porodična tajna, i to baš tvoje porodice? Kako su članovi uže porodice i komšije reagovale nakon čitanja romana? Kada je odjednom sve postalo potpisano.
Nisam otkrivala tajne, jer sve što je izneseno, a nije izneseno sve, bilo je poznato društvu i obitelji. Po tome smo bili drugačiji od ostalih. Činjenicu što u romanu to vadim iz naftalina opravdava, ako je opravdanje potrebno, moja želja za porukom da se iz svih nepovoljnih situacija može nešto ili mnogo naučiti. Sebe smatram radosnim i psihički cjelovitim, a to znači zdravim, odraslim bićem. Da su neugodne situacije u mojoj obitelji bile prešućene, danas bih ja bila druga osoba i ne bih bila u stanju stvoriti funkcionalnu obitelj. Bila bih ona koja šuti, skriva, laže sebi i drugima. Ipak, nisu svi sretni s tim što sam nedavno u romanu iznijela. Ali zbog onih poznatih i nepoznatih ljudi koji su me u suzama grlili nakon predstave, i zbog onih koji su mi se nakon čitanja javili zahvalni i preporođeni, lako podnosim negodovanje nekolicine prijatelja i nezadovoljstvo brojnijih koji smatraju da je šutnja i prerušivanje u sretnika najbolji izbor. Takvima je ovaj roman bio najpotrebniji.
Koje je centralna poruka koju si želela da preneseš čitaocima i kako su oni reagovali?
Ta da postoji mogućnost zdravoga razvoja i u obiteljima koje nisu idealne. Iskrenost, potraga za istinom, jaki nagon za održanjem bez pristajanja na uloge koje nam drugi nameću jer im tako odgovara – to je osnova zdravoga razvoja. Osim toga, i pomoć struke kad ne znamo odgovor pronaći u sebi. Psihologijske struke. Kad nas zaboli zub, normalno je otići zubaru, ali kad nas zaboli duša, i dalje u ovim krajevima nije normalno otići psihologu. Nekad mi se čini da je umjetna inteligencija ljudskija od čovjekove.
Rečenica iz knjige koja ti je pri srcu lajt-motiv života (ako postoji)?
„Nije zlato sve što sja, zlato sam i ja.“
Radnja romana je adaptirana i postavljena na scenu koja je oživela tvog oca, majku, baku. Kako si sve doživela?
Na više načina. Prvo kao da sam u lijepome snu, onda kao da sam u noćnoj mori (jer zašto sam mojima priuštila da iznova proživljavaju neugodne situacije). Nikako nemam stvaran dojam o recepciji predstave, iako imam jasne podatke o brojkama posjećenosti, o gradovima i državama u kojima je igrana, dosad gotovo 30 puta. Nastala je u suradnji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara, u režiji Paola Tišljarića. S glumcima i redateljem povezali smo se kao prava obitelj, odnedavno putujemo s njima i u privatnome aranžmanu, družimo se po kućama, tu su često i naša djeca, troje studenata, pratimo jedni druge u novim projektima. Suprug se glumici koja tumači moju majku obraća s punice. Glumci kažu da takva povezanost nije uobičajena i da im se dosad nije dogodila. Odluka da se roman postavi na kazališne daske donijela mi je mogućnost da mi pokojni članovi obitelji opet hodaju i govore, da me poslije grle i vole, a da usput steknem krasne ljude za život. No, pomalo se pripremam i na to da će jedna izvedba morati biti zadnja i da će mi tad mama, tata i baka umrijeti po drugi put.
Kako je publika prihvatila priču na daskama koje život znače?
Različiti gradovi imali su različite reakcije. Dubrovnik je konzervativan, ali mediteranski grad, pa se kod te publike sukobljava zakopčanost i razgaljenost. Ondje su me gledatelji iznenadili jer su bili neočekivano otvoreni i strastveni, pogotovo ljudi koje ne poznajem ili smo se zadnji put vidjeli u osnovnoj školi, dok je reakcija nekolicine bliskih prijatelja potpuno izostala. Svašta sam doznala o ljudima i njihovim ćudima. Na to uopće nisam računala, na tu važnu lekciju. S druge strane, publika u turskoj Bursi, iznimno konzervativnoj sredini, imala je burnu reakciju uz stajaće ovacije. Gledati te žene u hidžabima kako brišu suze, a poslije strastveno na nogama kliču, za mene je bio kulturološki šok. Kad je hrvatska konzulica u Bursi pogledala predstavu, samo je rekla: ovo mora vidjeti Istanbul! I zaista, godinu dana poslije, uslijedio je njezin poziv, pa je Vidi kako Lokrum pere zube prije mjesec i pol zaigrao i u Istanbulu.
Da li se piše neki novi roman? Da li još nešto boli što mora izaći napolje iz tebe?
Napisala sam novi roman i sad je kod izdavača koji ga je odlučio tiskati. Oni su izdali i moj prvi roman, izdavačka kuća Vuković i Runjić, i ja sam im silno zahvalna što su prepoznali njegov potencijal.
Novi roman ni po čemu, osim po jezičnome stilu, ne sliči staromu. Radi se o fikciji koja se odvija u nekoliko gradova od kojih nijedan nije Dubrovnik. Događa se u prošlome stoljeću, junakinja je snažna žena. Kroz doživljaje likova opisujem zaokruženo razdoblje novije povijesti na onim razinama o kojima ne pišu udžbenici povijesti. Nemam više potrebu pisati o sebi, no jasno je da se moj vrijednosni sustav nalazi i u romanu o drugome.
Tema novembarskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Perspective changes everything“. Kako vidiš svoju perspektivu i da li ti menja životni kontekst?
Perspektiva, kao neko motrište čiji kut određuju vlastite vrijednosti i znanja, u potpunosti sudjeluje u mojim životnim izborima, ondje gdje sam slobodna birati. Ne mogu reći da ih mijenja, jer ih već i uvjetuje.
