PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: MIOMIR MIŠO VEMIĆ
FOTOGRAFIJE: STUDIO ĐAKOV I IZ PRIVATNE ARHIVE
MIOMIR MIŠO VEMIĆ, JEDAN OD NAJBOLJIH AKADEMSKIH CRNOGORSKIH SLIKARA, ROĐEN JE 22. OKTOBRA 1954. GODINE U DONJOJ BUKOVICI, OPŠTINA ŠAVNIK. DIPLOMIRAO JE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NIKŠIĆU, LIKOVNI ODSEK. UČESTVOVAO JE NA VIŠE INTERNACIONALNIH BIJENALA I BROJNIM SELEKTOVANIM INTERNACIONALNIM UMETNIČKIM SIMPOZIJUMIMA.
OSNIVAČ I ORGANIZATOR MEĐUNARODNOG BIJENALA MINIJATURE NIKŠIĆ 2005. UČESNIK BROJNIH KOLONIJA KOD NAS I U INOSTRANSTVU. DOBITNIK NAGRADE ZORAN MATIĆ NA MEĐUNARODNOJ KOLONIJI PRILIPAC 2005. GODINE. UČEŠĆE NA KOLONIJI MOSTOVI BALKANA 2006. U KRAGUJEVCU. DOBITNIK NAGRADE ZA SLIKU NA MEĐUNARODNOM BIJENALU AKTA, GALERIJA MARKO K. GREGOVIĆ, PETROVAC 2006.
POSLEDNJA NA KOJOJ JE UČESTVOVAO JE BILA LIKOVNA KOLONIJA U HURGADI, POD POKROVITELJSTVOM UMETNIČKE ORGANIZACIJE „KOLUT MANDIĆ”. OSTAO JE FASCINIRAN EGIPATSKOM CIVILIZACIJOM I NJENIM POSTIGNUĆIMA.
Kada bi slikara opisala jedna slika, koja bi tebe predstavila?
Pa ne bih na to tako gledao. Umjetnik cijelog života opisuje vlastito sopstvo, jer kroz stvaranje svakodnevno dodaje po jednu crticu svom životu i sazrijevanju. Šta je umjetnost osim način života samog autora? Cijeli moj život je podređen stvaranju i pokušaju da se osvjedočim pred Bogom i ljudima. Svjedočanstvo da postojim. Pri tom, mislim da umjetnik ne treba da donosi sud o sebi i svijetu, on samo treba da posmatra i svjedoči. Kako je rekao veliki indijski mislilac Džidu Krišnamurti – sposobnost da čovjek posmatra bez donošenja suda, najveći je oblik inteligencije.
Koje je to doba dana ili noći kada se radiš najviše?
Doba za stvaranje? To je cijeli život i u svakom trenutku. Umjetnik ne stvara samo dok maže četkicom, olovkom dok crta, umjetnik stvara i kad ćuti, razmišlja, odmara, izgleda zabrinuto. Čak i danima kad ne slika, vaja ili crta, on stvara. I kad ne može da povuče liniju, a to pokušava, on i tada stvara. Velika je to tajna. Jedino treba razdvojiti umjetnost od onoga što liči na umjetnost. Neko živi u zabludi da stvara umjetnost, pa ipak od toga dobro živi.
Kažu da slikari najduže žive. Slikarstvo je meditativan posao. Ti, četkica, boja, platno i polako.
Sve je relativno. Ima velikih umjetnika, koji su nažalost kratko živeli poput Modiljanija, Karavađa, Van Goga, ima i onih velikana kao što su Mikelanđelo, Ticijan i Renoar, koji su živjeli vrlo dugo. A svi su ostavili jednako neizbrisiv trag. Uvreženo je mišljenje da umjetnici duže žive od ostalih, ali je to možda zbog beskrajnog trajanja onoga što su ostavili iza sebe. A to četkice, platno, boje, pa polako… to je samo u finišu. Mislim da je stvaranje svakog umjetničkog djela jedna velika drama, sukob sa bjelinom, bojama, mislima, osećanjima. To su veliki lomovi, dok se dođe u situaciju da umjetnik nema više kontakt sa slikom koju radi. Tako je bar kod mene. Moć i nemoć u dualizmu da dođemo do cilja.
Šta je potrebno za umetnikovu inspiraciju u stvaranju jedne priče? Vrisak tvojih konja vranih je spona nebeskog i duhovnog. Koliko se tvoja lična priča prenosi na platno?
Nema neke potrebe za čekanjem na inspiraciju. Meni je taj osjećaj nepoznat. Za stvaranje treba imati poriv, dar. A ko ne posjeduje dar, on traži inspiraciju. Taj pojam je fraza koju su smislili nedaroviti. Sve se mora nečim pravdati. Profesor dr. Erol Yildir, sa turskog univerziteta Gelsim u Istanbulu, u svojoj knjizi u kojoj piše o 47 umjetnika iz cijelog svijeta koji su obrađivali temu konja, i u kojoj sam imao čast i ja da se nađem, o meni ovako kaže: „Iako na slikama ispoljava veliko energetsko ludilo, on uspijeva da pronađe put smirenosti i samokontrole. U svojim slikama, autor, konju kao simbolu, odnosno glavi konja, dodaje melahonistički nemir, a to znači da autor prenosi svoje stanje, projektujući tako stanje o svijetu, odnosno pogled na svijet, odnosno preživljavanje. Ovakav odnos prema tematici autor ovako definiše kao: „Ova praznina što osjećam u duši zbog sunovrata Svijeta, i moja umjetnička reakcija na tu prazninu zbog nemoći da nešto promijenim, dvostruki je osjećaj.” Umjetnik se svojim radovima bori sa destrukcijom i nametljivom (ne)kulturom i nametljivim globalizmom.” Velika i nemjerljiva čast mi je što sam se u toj knjizi našao pored Pikasa, Dalija, Lotreka, Šagala, Franca Marka i ostalih velikana. Takođe, neizmerna čast mi je da se u kolekciji slika velikana Orhana Pamuka našla i moja slika. Život zna da bude divan.
Šta tvoji konji oslikavaju?
Uvijek nastojim da oči mojih bića gledaju u nas, u našu dušu. Preko svojih slika pokušavam prikazati tragove ljudskih nedjela u kojima su polomljeni zglobovi, polomljena kičma, muskulatura pred pucanjem. Dobro i zlo u sukobu, Eros i Tanatos u sinergiji, ne dajući nikome pobjedu, osim nadi. Ti moji konji-bića se nastoje otrgnuti iz kandži neljudi, spodoba, zvijeri, demona unakaženih i razgolićenih.
Kako bi zaključio 2023. godinu?
Godina je prošla puna dinamike, svjetske drame, a ja sam nekako pokušao emotivno plivati u svemu tome i raditi… putovati. Osim što sam puno slikao, odlazak po drugi put u čudesnu zemlju Egipat mi je možda dao nadu da će ovaj Svijet preživeti armagedon, jer ima nešto što je neuništivo, a to je ljudski duh. Veličanstveni Karnak, Giza, Dolina kraljeva su tipični dokaz da su produkti ljudskog duha vječni. Zahvaljujući Umetničkoj organizaciji „Kolut Mandić”, i ove godine je ostvaren projekat pod nazivom LUXOR i mislim da je bila privilegija sve to posmatrati, doživljavati i i komentarisati sa svojim kolegama, ignorišući turističke banalnosti. To što smo vidjeli i doživjeli je gotovo neshvatljivo i sva istorijska dostignuća su bar jednu stepenicu ispod ovih čudesa. Uostalom, Keopsova piramida je je jedino svjetsko čudo koje je stvarno!
Kakvi su planovi za 2024. godinu? Koje izložbe planiraš – šta očekuješ ti, šta kolekcionari, a šta galeristi?
U 2024. godini me čeka mnogo obaveza. Prije svega ono što je osnovno – rad i red, priprema za izložbe, susreti sa umetnicima, simpozijumi i kolonije. Ja bez dinamike ne mogu da funkcionišem. Nastojim da mi ni jedan dan ne prođe bez linije makar. Teško mi se prisjećati gdje se i kod koga nalaze moje slike. Nažalost, nikad nijesam uspio voditi evidenciju. Sa sigurnošću mogu reći: Turska, Grčka, Bugarska, Švajcarska, Poljska, Italija, Amerika, Engleska, Rusija i okruženje. Nikad sebi nijesam dozvolio uljuljkivanje u eventualno uspešnim trenucima, naprotiv, radio sam sa većim elanom. Sumnja u ono što radim je potiskivala zadovoljstvo urađenim. To me je tjeralo naprijed. Volio bih da su neke slike koje sam otuđio još uvijek kod mene, ali sam shvatio da im je ljepše u „bijelom” svijetu.
Koja je formula tvog slikarskog uspeha?
Jedina formula za uspeh je rad, ako se podrazumijeva darovitost. Kad čitate riječ DAR otpozadi, piše RAD. Mislim da ne treba više objašnjavati. A što se tiče mene, moju dušu i dan-danas na svojim crnim leđima nosi vranac mog đeda Jova, padinama Sinjavine i vrletima Durmitora. Dušu rođenog daleke pedeset i neke, u selu Dragoševac, na Sinjavini. A dokle će, ne znam. Nadam se dugo!
