PIŠE: IVANA BOJOVIĆ
Da li putujemo i ostajemo ili putujemo i ne zadržavamo se na ovom svijetu saznanja?
Kada je ljeto meni se putuje, baš da osvijestim što više zaboravljenih boja ovog divnog svijeta. Postala sam ona koja zna koju boju treba da ponesem na sebi da bih se uskladila sa svojim sopstvom, dušom svojom, onom koja nam govori istinu o nama. Imamo velika postignuća… dosta toga smo donijeli iz raznih svjetova u sebi koje smo živjeli. Svoju žutu ogrlicu sama sam napravila, kamenje kupila u Jerusalemu svjesno slaveći svoje jedinstvo sa životom, znajući da smo svi Jedno. Sigurna sam da znate za predivnu istinu da je onaj tamo najdalji mali dio univerzuma potpuno isti kao ovaj tu pred vama kojeg upravo udišete i živite. Kakva istina – da smo svi Jedno i od Jednog stvoreni. „Kako na nebu, tako i na Zemlji“, kako gore, tako dolje… sve što se nalazi negdje, nalazi se svuda! Svijest o bojama istog svijeta koji živi u nama na različite načine i svi mi na poseban način dovodimo ovaj svijet u sva godišnja doba u nama i u njemu.
Kažu da je rijetkost roditi se kao čovjek, to je blago dato od Izvora. Tada nam pokloniše i veliku odgovornost da se sa svojom slobodom kao ljudi odgovorno ponašamo prema svim bićima na Zemlji, jer svi mi imamo dušu, zar ne? O kako nam ta duša nepogriješivo govori istinu i zato, ljudi dragi, utišajmo Um. Dišimo. Samo dišimo. Otkrivajmo granice u našim mapama života koje smo postavili kao bedeme ili su nam drugi nametnuli i putujmo brže i lakše preko svijeta, nalazeći dom u svemu što nam je blisko, toplo i meko kao naša duša. Povežimo se kao „social butterflies“ i letimo zajedno, sa osmijehom, sa zahvalnošću, sa energijom života, sa svim onim što nam je dato, a što smo sami sebi istim onim granicama Oduzeli. Sjetimo se da smo došli zbog ljubavi koju nosimo da bismo je dijeli i baš zato idemo zajedno u Novo doba. Kao šareni leptirići zelene livade putujmo bez granica i ograničenja i djelimo jedni drugima svoje boje, sigurna sam da ćemo napraviti novu energetsku dimenziju, dizajniranu ovog puta po našim Svjesnim mjerama za fantastičnu budućnost.
Ako me neko pita kako? Rekla bih „pomalo“ (izraz iz mog grada), ali svaki dan Svjesno i po svojim sopstvenim navikama za dušu (pod obavezno), ali svaki dan, bez opravdanja – jaoj, ne mogu, loše sam, ne ide mi itd. Sve je u redu, zastani, pa uzmi Svoj kofer prve pomoći. Mogu vam samo napisati šta se nalazi u mom koferu, jer svako ima svoju Mapu i svoj Kofer. Dakle, da se ne bih osjećala „ko gola demižana“ (osjetljiva kao gola boca od vina kojoj fali pleteni dio da bi bila čvrsta i svoja), ja otvorim svoj kofer pa uzmem što mi treba: joga, reiki, disanje, ples, muzika, crtanje, more, šuma, spa tretman, cvijeće, šetnja, učenje novog jezika. Eto tako, „pomalo“, pa ponešto, pa svaki dan i odjednom ljudi oko tebe počinju drugačije da se ponašaju, jer tvoj Mir i Zadovoljstvo su obojili tvoju energetsku auru, mmmmmm i sada neki slični tebi primjete i kažu: „Ej, bre ženo, koja ti je to krema, sijaš i dokle ćeš tako!“ Čistim svakodnevno, osim tijela, garderobe, stana i svoju energetsku auru kroz reiki, a svjesnim vježbama disanja svoj krvotok. Sigurno ste primjetili da naše tijelo isijava svjetlost i radost kada ga osluškujemo i pratimo njegove signale.
Prema tome, dragi moji, svako od nas neka uzme svoj kofer u ruke i neka bude ono zbog čega smo pozvani da gostujemo u ovom raju na planeti Zemlji. Mape izbrišite što prije jer su one uglavnom ograničavajuće za našu veliku i štiroku dušu. Prostrimo se svim bojama svijeta i zagrlimo, širimo svjetlost našeg divnog raja, kažu vrlo rijetkog u ovom dijelu univerzuma.
I na kraju da odgovorim na ono prvo pitanje. Moje mišljenje je da svi putujemo ovim svijetom samo što neki ostaju i stalno se vraćaju, to su oni što ne žele da nauče ono zbog čega su došli ili im jednostavno ne ide. A ovi drugi što putuju i odlaze, oni su primili onaj dio svjetlosti i odlaze šireći i svijetleći jače na drugim dimenzijama. Dugo vremena mi je trebalo da ovo što danas mislim oblikujem i napišem, danas to činim bez ikakvog ustezanja, jer to je samo moje mišljenje i ne moram biti u pravu.
