SLOBODA JE VEČNO PUTOVANJE

PIŠE: DIJANA KRTINIĆ

FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNOG ALBUMA

Iza pet gora, iza pet mora… selo Dobromani… i čardak ni na nebu ni na zemlji… i Boško – kakav bajkovit početak priče o traganju za ličnim prostorom slobode i istine.

Ja sam Boško Providžalo, rođen u Trebinju neke 1977. Sa roditeljima i bratom sam kao dijete otišao u Švajcarsku, gdje sam živio 25 godina, gdje sam se bavio slikarstvom, koncertnom fotografijom i restauracijom. Imao sam veliku priliku razvijati se na mnogobrojnim poljima i doživjeti nevjerovatne momente.

Ali, ipak, nešto mi je bilo nepotpuno. Nisam mogao da izrazim tačno šta je to. Slikajući iz srca kamene kućice i utiske ovog mediteranskog kraja, iz mladalačkog ludila i euforije desilo mi se nešto predivno. Namjera i vizualizacija, koja je trajala jako dugo, zaista mi se ostvarila. Poslednja slika koju sam naslikao je bilo upravo moje imanje na kome danas živim i radim, gdje se naslućuju i jezera, ne znajući da će mi pasti na pamet da skupljam kišnicu kao Izraelci i da ću da gajim Koi šarane sa kojima ću plivati. Čitav ovaj proces me fascinira, iz slikarstva, koji se dalje prenio na gradnju, tj. oslikavanje u 4D, i dalje se nastavlja u nešto što ni sam nisam mogao pretpostaviti. Kako život može da se transformiše u ono što želimo. Ali, da mi se ne poplaši, ne bih više da ulazim u detalje.

Poslije oslikanih preko 1500 slikarskih platana i 12 godina fotografisanja bluza, džeza, world muzike, pozvao sam kolekcionare i galeriste, rasprodao sve, napustio atelje od 300 km2 u centru Lucerna i došao u svoj Absurdistan. U kome nalazim svoj mir.

Vrativši se na ognjište pradedova, slikama, mirisima i ukusima detinjstva, u krš hercegovačkog kamena,  posle višegodišnjeg nomadskog života po svetu, raznoraznih dogodovština, susreta sa različitim ljudima, kakvu simboliku nosi taj povratak – kao povratak sebi i traganju za sopstvenim identitetom i smislom života, osećaju da si živ ili…?

Povratak nije bio slučajan. Cijelo vrijeme koje sam provodio po svijetu i način života koji sam vodio je bio divan. Stekao sam mnoga iskustva upoznavši razne ljude i kulture, ali u mojoj podsvjesti je toliko jaka bila želja i potreba da se vratim, da sam to i uradio. Falila mi je lična potpunost. I poslije 15 godina, ne prođe jutro kada se probudim da ne dobijem potvrdu da sam uradio pravu stvar. Nije bilo lako vidjeti parče zemlje mojih pradjedova i kuće koje sam zatekao u nimalo privlačnom stanju, ali vjerujem da mi je to samo još više pojačalo potrebu da uradim ovo što jesam. Ljudi kažu da sam napravio čudo, ali ja nekako to ne doživljavam tako, kao normalno mi je to sve. J

Zapravo, dogodilo mi se da se sve ono što sam iz sebe ispoljavao na platno jednostavno pretvorilo u stvarnost. Onog trenutka kada sam kist, platno i štafelaj zamjenio mistrijom, maljem, miješalicom i ostalim građevinskim “priborom”, shvatio sam da se upuštam u nešto što je mnogo komplikovanije nego samo slikarstvo. Spoznao sam da su mi slike koje sam do tada radio zapravo bile kao nacrti, ali sam i shvatio da alat sa kojim sam se prvi put susreo nije jednostavno koristiti kao pribor za slikanje.

Emocija koja me nosila tada, a i dan-danas, potvrda je toga da sam uradio stvar koja me je ispunila u potpunosti. Rekao bih da sam u Dobromanima, u selu u kom živim sa još četiri stanovnika, udaljenom 19 km od Trebinja, sa mojim šakama koje otkrivaju nimalo jednostavan život, zaista svoj na svome. Uživam svakog dana u onome što sam napravio, pronalazeći svoj mir, sa potvrdom da civilizacija može bez mene, a i ja bez nje. Ispunjen sam kad mi dođu prijatelji, kada sa njima mogu dijeliti sve to, a i drago mi je što sam prepoznat od strane turista, koji u malim grupama, s vremena na vrijeme, dolaze na moje imanje Baba Mara’s Place.

Izazov slobode… biti slobodan, biti samo svoj kao u stihovima Partibrejkersa – beg od strukturalnosti i ustrojstva savremenog, materijalističkog, multikulturalnog društva – hrabrost ili mudrost ili ludost?

Ne znam da li sam hrabar, mudar ili lud, to sam jednostavno ja, nisam u stanju da živim po kalupu koji se svakodnevno servira. Nisam neko kome je privlačno ići svakodnevno u firmu na posao, sa određenim radnim vremenom. Neko sam ko nalazi izazov u preuzimanju odgovornosti u vidu odnosa prema prirodi.

Prepoznavanje znakova pored puta. Koliko smo svesni svojih želja, potreba i emocija? Otvorenost ka novim saznanjima i posvećenost uvidima o sopstvenom biću kroz bavljenje poljoprivredom, tartufima, uzgajanje lešnika… povratak iskonskoj prirodi, zemlji, istinskom sebi.

Započeo sam sa edukacijama vezanim za tartufarstvo, gdje sam mnogogodišnje iskustvo sabrao i primjenio. Dobio sam inspiraciju za lješnjake, masline, kaktuse, pa sam ih posadio. A došlo je i smilje u moju glavu, pa se i ono nađe kao nešto o čemu vodim računa i u čemu uživam. Dobio sam priliku da pomognem i drugim ljudima oko postavljanja plantaža, pa sam se upustio i u to. Zadovoljstvo mi je. Ko želi da se edukuje, može slobodno da mi se javi u inboks na facebook profilu Baba Mara`s Place.

S obzirom na to da i sam kopam po sebi, uviđam da je to danas dio individualne revolucije prema iznutra, ne više kao do sada prema vani. Zato se imanje polako pretvara u mjesto za male seminare do 8 ljudi. Ljudima je to potrebno, da se izmaknu daleko od svakodnevice kako bi mogli reflektovati svoje životne puteve u vremenu koje ja nazivam “globalna shizofrenija”.

Radim na tome da ne nastane kolizija između mojih želja i mogućnosti. Trudim se raditi na sebi, spoznati nove stvari… vidjeću do kuda ću stići.