PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: GORAN ĆETKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: BALŠA RAKOČEVIĆ
Goran Ćetković, akademski slikar iz Crne Gore. Diplomirao je na FLU na Cetinju. Iza sebe ima 46 samostalnih izložbi i veliki broj grupnih u zemlji i inostranstvu. Učesnik je mnogobrojnih kolonija u Crnoj Gori i regionu.
Umetnik intuicije, mašte i kreacije. Majstor je svog zanata u kojem dominira likovna forma koja mora biti fluidna.
U tišini ateljea u Sutomoru, između platna, pigmenata i večitog dijaloga sa sobom, nastaju svetovi koji prkose logici vremena i prostora. Goran Ćetković nije samo akademski slikar – on je tihi graditelj paralelnih stvarnosti, onih koje nastanjuju naše snove, mitove i nesvesna prostranstva.
Pripada pravcu figurativnog slikarstva, ali njegov izraz nadilazi stilsku odrednicu. U slikama Gorana Ćetkovića se susreću svetlo i senka, mit i psiha, realno i onostrano. On slika ono što mnogi osećaju, ali ne znaju da izgovore. U njegovom univerzumu, ljudska figura je često simbol, prostor – metafora, a boja – most ka podsvesnom.
Živi i radi u Sutomoru, u Crnoj Gori.
Tvoj talenat za slikarstvo bio je prepoznat još u osnovnoj školi u Baru, u SFRJ. I tada, kao i sada, osvajao si mnogobrojne nagrade za svoja dela. Danas radiš kao nastavnik likovne kulture u osnovnoj školi u Sutomoru. Da li među svojim učenicima i ti vidiš novog velikog slikara koji povlači prve linije u svojoj kreaciji?
Moje interesovanje za slikarstvo vezano je za rani period, odnosno osnovno obrazovanje. Imao sam sjajnog nastavnika koji je odmah prepoznao moj talenat i od tada je poriv za slikanjem bio sve veći. I taj period su obilježile mnogobrojne nagrade i priznanja koja su stizala sa različitih adresa likovnih konkursa. Bio sam i tada izuzetno posvećen i vrijedan i mišljenja sam da je bez tih vrlina veoma teško stići do cilja. Danas, kao likovni pedagog, susrećem se sa dosta talentovanih učenika i raduje me da je jedan dio njih već završio likovnu akademiju i da sada krče svoj put u umjetnosti. Naravno da i među sadašnjom generacijom ima veoma talentovane djece i siguran sam da će se neki od njih u budućnosti ostvariti na polju umjetnosti.
Diplomirao si 2000. godine na FLU na Cetinju, u klasi prof. Nikole Gvozdenovića. Da li studirati na prestižnoj akademiji u regionu, na Cetinju – mestu bogate istorije, umetnosti i duhovnosti, nosi sa sobom i taj elitistički pristup u umetnosti i slikarstvu?
Likovna akademija na Cetinju je u to vrijeme sigurno bila jedna od najatraktivnijih u regionu. Prvenstveno zahvaljujući profesorskom kadru, a naročito profesoru Nikoli Gvozdenoviću, koji je stvorio akademiju reda, rada i visoke kreativnosti koja proizilazi iz svega toga. Pored crnogorskih studenata, bilo je i dosta studenata iz Srbije, Bosne i Hercegovine, kao i Albanije. Cetinje kao prijestonica ima ogroman značaj kako zbog svoje slavne istorije tako i zbog drugih kulturnih znamenitosti. Veoma bogato kulturno nasleđe sa posebnim duhom je davalo svemu tome dimenziju više.
Kako bi opisao svoje slikarstvo?
Za mene je slikarstvo način života, a život sam po sebi je umjetničko djelo. Moja preokupacija još od akademskih dana je figurativno slikarstvo. Centralni motiv je čovjek.
On je za mene nepresušan izvor inspiracije. Tokom svih ovih godina, u slikarstvu sam se kretao od realnog ka ekspresivnom, zatim od nadrealnog ka apstraktnom. Nikad nijesam prešao u totalnu apstrakciju jer sam u osnovi figurativac.
U tvom fokusu su figura – pejzaž – portret. Kada se majstor, vođen intuicijom i lakoćom, odlučuje za temat i priču?
Ta tri motiva su dominantna u mom slikarstvu. Svoje djelo sam prvenstveno posvetio čovjeku sa hiljadu lica istražujući duboke, mračne i tajnovite ponore njegove podsvijesti. Ljudskim licem se bavim još od studija. Tokom čitave akademije sam slikao po modelu. To je neprocjenjivo iskustvo i odskočna daska za velike stvari. Poslije akademije se isključivo oslanjam na intuiciju i spontanost u radu. Da bi se ostvarila visoka kreativnost, potrebna je maksimalna sloboda, a slikanje po modelu to ne omogućava iz razloga što robujemo onome što vidimo. Ljudsko lice dominira u većini ciklusa, a naročito u ciklusima Glasovi tišine i Zub vremena. Psihološka analiza likova i njihovih karaktera dominira u tim serijama slika. U ciklusu Slijepi putnici javlja se i figura kao motiv, a naročito ljudsko tijelo dolazi do izražaja u ciklusu slika Drvo života. Ciklus je posvećen ženi, njenoj duhovnoj i fizičkoj ljepoti.
Pejzaž kao motiv se javlja u ciklusu Horizonti. Motivi zavičaja dominiraju, a tim prostorom – horizontima – kao da se širi zvuk sjete i nostalgije.
Svi ciklusi su različiti, ali se u potpunosti dopunjuju i međusobno korespondiraju.
U mom radu, spontanost je od najvećeg značaja.
Prilikom slikanja krenem od jednog motiva, a u toku rada on se transformiše u drugi. Na taj način je sve podređeno kreaciji, jer ako bi unaprijed znali kako će da izgleda neko umjetničko djelo, onda tu i nema umjetnosti.
Odakle nam dolaze tvoji junaci? Iz stvarnog života ili čiste fikcije?
Likovi na mojim slikama su i stvarni i fiktivni. Sve je podređeno slici i njenom kvalitetu. Kada slici prija fikcija i mašta, ona i nastaje u tom duhu, a kada je slika proizvod nekog motiva iz stvarnog života, onda je bitno da je i to nešto što dopronosi većem kvalitetu motiva i same slike. U zadnje vrijeme, u svom slikarstvu se sve više oslanjam na intuiciju i maštu. Na taj način otkrivam nove svjetove, zalazeći u prostore nepoznatog i mističnog.
Ušao si u uži izbor na 3. međunarodnom bijenalu fantastike, koje će se održati u septembru u Beogradu. I na prethodna dva si bio u samom vrhu. Kako pristupaš kompoziciji fantasične slike?
Od 340 radova, moja slika Prolaznost je selektovana među 27 i učestvovaće na 3. međunarodnom bijenalu fantastike u Beogradu. Otvaranje izložbe je u septembru ove godine. Raduje me činjenica da sam učestvovao i na prethodna dva bijenala. Kompoziciji slike pristupam krajnje slobodno i rasterećeno. Ne robujem stilskim odrednicama. Kod mene postoji samo jedna ambicija, a to je da naslikam sliku koja će biti po mogućnosti bolja od one prethodne. Realizam mi je odavno postao dosadan i iz tih razloga me privlači fantastika i nadrealizam. Međutim, ako posmatramo moje slikarstvo, ono ne prati trendove i ne robuje stilskim odrednicama. Ja, na jedan sebi svojstven način, stvaram svijet u kojem je čovjek centar svemira.
Kako biraš paletu boja kojom slikaš fantastične scene i da li boje imaju simboličku vrednost?
Svaka boja ima određeno značenje i ona na slici može da bude nosilac i određene emocije. Boja je simbol, trag koji izaziva određene reakcije kod posmatrača. U mom slikarstvu dominira plava boja, a u zadnje vrijeme i siva. Za mene su te dvije boje simbol duhovnih sfera kod čovjeka. One su simbol svemira. Sa njima uspostavljam duhovnu ravnotežu sa svijetom koji me okružuje i u tom koloritu se najljepše osjećam.
U slikarstvu fantastike često postoji balans između haosa i reda. Gde se ti nalaziš u tom rasponu?
Moje slikarstvo je nastalo iz haosa. Neki nazivi mojih slika poput slike Stvaranje svijeta ukazuju na te fenomene. Svaka slika je proizvod našeg unutrašnjeg doživljaja, odnosno prožimanja sa jedne strane emocija i sa druge strane utisaka iz spoljašnjeg svijeta. Kada uspostavimo harmoniju između ova dva svijeta, onda naša kreativnost prevazilazi prosječnost.
Baviš se problematikom čoveka od realnog do nadrealnog, gotovo apstraktnog. Izražavaš njegove emocije koje zavise prevashodno od tebe i stanja u društvu.
Otvorio sam Pandorinu kutiju iz koje je izašao jedan izgubljeni svijet, svijet bola, patnje, ali i sreće i lude nade. Moje slikarstvo se bavi jednim pitanjem, a to je pitanje čovjeka, današnjeg čovjeka i opstanka njegovog duhovnog bića u svijetu u kome se ljudske vrijednosti polako gube i nestaju. Na slikama dominiraju snažne emocije i motivi krika. Krik je kao opomena, opomena ovom ludom svijetu da se dozove pameti. Otuđenost među ljudima se širi kao virus. Ljudi se gledaju samo putem ekrana pametnih telefona. Svijet podsjeća na neku vrstu predapokaliptičnog stanja. Sve su to pojave koje razaraju čovjeka, ali isto tako mogu biti inspirativne i od velikog značaja za svijet nas umjetnika.
Tema junskog izdanja RYL magazina nosi naziv „Stvarnije od fikcije“. Da li je tvoja stvarnost jača od fikcije, a posebno ona umetnička?
Svojim stvaralačkim nadahnućem svaki slikar kreira određene svjetove. Tako i ja uz pomoć boje stvaram svoj sopstveni svijet, a to je svijet mašte i kreacije. Moja umjetnička stvarnost je stvarnija od fikcije zato što je bazirana na čistoj emociji. Takođe na tom putu težim i za tehničkim savršenstvom. Talentovan čovjek mora pokazati da to što on stvara ne može svako, već samo rijetke osobe koje su predodređene za velike stvari. Do toga se svakako dolazi uz pomoć talenta, ali i velikim odricanjem i radom. Zato je kontinuitet u radu od presudnog značaja.
Slikam, dakle postojim.
