POSVEĆENI UMETNIK 21. VEKA

PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: NIKOLA MARKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: IZ PRIVATNE ARHIVE

DOC DR NIKOLA MARKOVIĆ JE UMETNIK ROĐEN 1972. GODINE U KOTORU. DETINJSTVO JE PROVEO U PERASTU I TITOGRADU, GDE STIČE I SVOJA PRVA ISKUSTVA U OBLASTI LIKOVNE UMETNOSTI. ZAVRŠIO JE GIMNAZIJU NA SMERU ZA DIZAJN U PODGORICI. SA ŠESNAEST GODINA, 1988. JE ZAPOČEO STUDIJE NA LIKOVNOJ AKADEMIJI NA CETINJU. DIPLOMIRAO JE NA ODSEKU SLIKARSTVO, U KLASI PROFESORA RATKA LALIĆA, A MAGISTRIRAO 2007. GODINE KOD PROFESORA BRANISLAVA SEKULIĆA. UNIVERZITET CRNE GORE GA JE PRO­GLASIO 1994. ZA NAJBOLJEG STUDENTA NA POLJU UMETNOSTI. PARALELNO SA NAVEDE­NOM MAGISTRATUROM, MAGISTRIRAO JE NA ARHITEKTONSKOM FAKULTETU U BEOGRADU 2012. GODINE, GDE JE I DOKTORIRAO KOD PROFESORA VLADIMIRA MAKA 2016. GODINE. TRENUTNO RADI NA SVOJOJ DRUGOJ DOKTORSKOJ DISERTACIJI NA PRESTIŽNOM BEČKOM UNIVERZITETU „ANGEWANDTE“, GDE JE BIO ANGAŽOVAN I KAO GOSTUJUĆI PREDAVAČ NA PROGRAMU DOKTORSKIH STUDIJA. OD 2018. AKTIVNO RADI I IZLAŽE U BERLINU. DOBITNIK JE NEKOLIKO PRESTIŽNIH NAGRADA I PRIZNANJA ZA SVOJE RADOVE.

SLIKAR, VAJAR, ARHITEKTA, DIZAJNER, FOTOGRAF. KOJU SVOJU STRANU KREATIVNOSTI NAJVIŠE VOLIŠ?

Onu spontanu umjetničku koja prevagne u kre­ativnom izazovu pred određenom temom. Šta god da neko stvara u bilo kojoj od pomenutih profesija, gotovo uvijek možemo osjetiti da li je u pitanju posvećen umjetnik ili ne i to je ono što smatram najvažnijim za svakog od nas koji smo iskreno i duboko okrenuti stvaralaštvu u bilo kojoj oblasti likovne umjetnosti, dizajna ili arhitekture. To su grane jednog istog drveta koje nam donosi sve te divne plodove ako je pred nama rezultat koji se zove dobro i uspješ­no djelo.

POSLEDNJIH PAR GODINA ŽIVIŠ I STVARAŠ U BERLINU. BERLIN KAO CENTAR UMETNOSTI, KULTURE KOJA PIŠE NOVE TRENDOVE. KAKO SE OSEĆA UMETNIK U CENTRU SVEGA?

Berlin i njegova posebno živa i dinamična umjetnička scena predstavlja skoro svjet­sku pozornicu kulture u malom. Ta potreba za avangardom i autentičnim pristupima je još jedna njena karakteristika koju sada već možemo posmatrati i kao konstantu, pogotovo kada je u pitanju evropska likovna scena. Tako sadržajan i zanimljiv odnos oni generalno baš­tine i prema teatru, performansu, novim medi­jima, trendovima mode i inovativnim pokretima ekološkog artivizma.

IMAO SI NEKOLIKO SAMOSTALNIH IZLOŽBI U BERLINU. KAKO JE PUBLIKA REAGOVALA NA TVOJE RADOVE?

Berlinska publika je sjajna i pažljiva kada je ri­ječ o bilo kom iskustvu savremene umjetnosti i njene prakse. Uvijek reaguju, pitaju i unose se u temu, koncept i sublimiranje utiska sko­ro svakog od radova koje iznesete. Upravo taj njihov otvoren i prijemčiv odnos prema kulturi i njenim poslanicima smatram jednim od po­sebnih kvaliteta ovog divnog grada. Imao sam zadovoljstvo da sarađujem sa izuzetnom galeri­jom ’’ForA’’ i njenim sjaj­nim timom koji su umnogome zaslužni za uspjeh mojih izložbi. Njihov rad možete pogledati i na Instagramu @fora_art_platform

KOJU I KAKVU UMETNOST VOLE I CENE NEMCI?

Sagledavajući dugo mnogo različitih postavki iz­ložbi i projekata u oblasti savremene umjetnosti, moje stanovište jeste da oni ipak gotovo uvijek daju prednost onom što u sebi nosi i neku skri­venu erotsku energiju, poruku ili simbol, kada se određeni projekat bavi temom seksualnosti i sl. Sada su im dosta aktuelni i transseksualni tren­dovi.

BERLIN JE PREPUN GALERIJA, UMETNIKA. KAKO UMETNIK SA BALKANA MOŽE DA DOĐE DO NEKE SVOJE GALERIJE U BERLINU?

Putevi i njihovi znakovi na takvom putovanju do mirne luke zvane galerija koja vas podržava i čuva nisu nimalo laki i predvidivi u vremenu koje živimo i na određen način mu svjedočimo kao takvom. Naime, nama koji dolazimo sa Balkana donekle je teže da se tamo uklopimo nego ne­kim drugim narodima kada je riječ o brendiranju i pažnji koju oni daju medijskim i ostalim alatima podrške. Ja svakako preporučujem da je najbolji i najlakši način kada idete preko neke instituci­je gdje možete i studentski da boravite u okviru nekih programa, grupnih izložbi, gostovanja i sl. Postoje i određene ranjive grupe kao što su izb­jegličke i romske, koje za svoje predstavnike u umjetnosti imaju blagu prednost u pogledu zas­tupljenosti i pristupa realizaciji njihovih projekata. Berlin je generalno dosta zatvorena sredina koja se teško otvara za strance sa naših prostora i gdje se teško može uspjeti preko noći kao što je recimo slučaj u NYC ili u Dubaiju.

NA ČEMU TRENUTNO RADIŠ?

Trenutno radim na građi nove publikacije o mom radu za koju tekstove piše slavni evropski kustos dr Mark Gisbourne, koji je ujedno i najpoznatiji likovni kritičar u Njemačkoj. Osim toga, paralelno radim i na jednom meni posebno važnom pro­jektu muzejskog formata i jedino što mogu reći jeste da je taj projekat nastao još prije više od 28 godina, a sada tek dobija svoje svijetlo dana kada se počinje javno promovisati i predstavljati i na međunarodnoj sceni. Riječ je o prvom muzeju savremene umjetnosti koji je u potpunosti pos­većen djetinjstvu, njegovim temama i simbolima u djelima velikih i važnih umjetnika 20. i 21. vije­ka. Zahvaljujući velikoj podršci dvije važne um­jetničke institucije iz Berlina i velikim i plemenitim donacijama preko 40 umjetnika i kolekcionara koji u ovome učestvuju, odnedavno je projekat postavljen i na internetu i došli smo do faze rada u kojoj se posjeduje skoro sve osim prostora gdje bi se sve to postavilo i otvorilo. S obzirom na to da se i ti važni završni koraci preduzimaju i da imaju svoje konkretne opcije ne bih ovom prili­kom ništa iznosio sve dok ugovori ne budu potpi­sani. Više o projektu možete pogledati na www. amocmuseum.org

KOLIKO TI POMAŽE ARHITEKTURA U TVOJIM PROJEKTIMA?

Ona je uvjek tu, svaki put kada krenete da neš­to složite u svojoj sobi ili da pređete kraćim pu­tem preko dvorišta od onog koji je predviđen trotoarom, vi ste na određen način u arhitekturi unutrašnjeg prostora ili javnog i pejzažnog dizaj­na. Arhitektura koju spontano gradimo i izvodimo u našoj glavi u odnosu na mnoga životna pitanja je svakako jedan od načina da nečemu što stva­ramo damo dublje značenje i bolju primjenjivost.

POMENUO SI DA SI SVE BLIŽI IDEJI DA OSNUJEŠ MUZEJ SAVREMENE UMETNOSTI POSVEĆEN DETINJSTVU I SIMBOLIMA DETINJSTVA. DETINJSTVO JE UPRAVO I U FOKUSU TVOGA STVARALAŠTVA. KAKO SI TO SVE ZAMISLIO?

Zamisao je nastala spontano već nakon moje prve izložbe u Podgorici 1992. godine. Tada su mnogi posjetioci u želji da mi dodijele kompli­ment reagovali da moj predstavljen rad može da bude i u bilo kom ozbiljnom muzeju i da obavezno treba sa svojim djelom da idem van Crne Gore. Vremenom sam sve više shvatao da taj i takav koncept koji želim da prikažem u vezi mog rada uveliko prevazilazi galerijske formate, pogotovo kada je bila riječ o našim tadašnjim galerijama i institucijama kulture koje su pratile savremenu crnogorsku likovnu scenu.

Uslijedile su godine tihog bojkota mog rada i mene kao umjetnika od strane crnogorskih insti­tucija kulture i nekolicine pojedinaca koji su ved­rili i oblačili u tom poljuljanom sistemu vrijednosti koji nas je značajno unazadio u oblasti likovne kulture ovih nekoliko decenija. U svemu tome us­lijedila je i invazija kuratorki raznorodih „erudicija” i često gotovo nikakvih biografija koje su nastavi­le da rade netransparentno i po svojim privatnim linijama bez ikakvih otvorenih ili javnih poziva za većinu svojih projekata čije su realizacije crpile isključivo iz državnog budžeta u skladu sa svo­jom partijskom pripadnošću i sl. Naravno, uvijek postoje i postojali su izuzeci iz tih i takvih gru­pa „eksperata“, to su divni ljudi i posebne dame plemenite kulture kao osobe koje nam vraćaju vjeru i nadu da će se nešto pozitivno ipak desiti u našoj kulturnoj strategiji ako ne sada onda u nekom doglednom vremenu. Zato sam kada ste pitali kako sam to zamislio morao reći da me je i ova pomenuta situacija dodatno motivisala da ne zavisim od tih i takvih „stručnjaka“, čast poje­dincima na koje se to ne odnosi. Želja da smjes­tim dio svog rada u prostor koji namjenski baštini i predstavlja svijet djetinjstva sa svim njegovim fenomenima, simbolima i aspektima djelovanja važnim za živote svih nas i naših najmlađih, od­vela me je ka godinama mukotrpnog i posvećen­og rada upravo u pravcu osnivanja ove instiucije za koju će se sigurno čuti i čije pravo vrijeme tek dolazi.