PIŠE: MIA MEDAKOVIĆ
INTERVJU: SNEŽANA DABOVIĆ
FOTOGRAFIJE: ALEKSANDRA OSTOJIĆ
SNEŽANA DABOVIĆ, ROĐENA JE U KOTORU 1972. GODINE.
AUTOR, NLP TRENER I JOGA UČITELJ.
OD NAJRANIJEG DETINJSTVA BAVI SE SLIKANJEM I PISANJEM DEČIJE POEZIJE.
UČESTVOVALA JE NA BROJNIM GRUPNIM IZLOŽBAMA I FESTIVALIMA I DOBITNIK JE MNOGIH NAGRADA I PRIZNANJA ZA TEKSTOVE I LIKOVNA REŠENJA.
IMALA JE PET SAMOSTALNIH IZLOŽBI SLIKA, AUTOR JE KNJIGE DEČJE POEZIJE “LANA-ASIJA SA CVIJEĆEM U KOSI” I ROMANA “BOEMOVE KĆERI”.
ŽIVI I STVARA U ITALIJI, CRNOJ GORI I SRBIJI.
“Boemove kćeri” i ostale priče je roman koji sadrži autobiografske elemente. Koliko autor mora biti hrabar da se ogoli pred čitaocima?
Vjerujem da svaki roman neizbježno sadrži autobiografske elemente, namjerno ili nenamjerno, jer svaka priča koju želimo da ispričamo neminovno prolazi kroz filtere autora sačinjene od lične, životne ili trenutne perspektive, iskustava i doživljaja.
Iako ovaj roman jeste lična priča, a autobiografski elementi čine kostur i struktura dela, on sam je više od toga i govori mnoge priče o ženi, ženama, njenim snagama i slabostima, traženjima i pronalaženjima kroz perspektive i identitete kroz koje svaka žena prolazi tokom života. Postavlja pitanja i traži odgovore koje možda već zna, koje možda ne želi da čuje ili ih nikada neće dobiti. Ali i sa tim možemo živjeti i to je u redu. Rečenica iz romana “Niko na ovaj svijet nije došo da kroz ženu nije prošo” je odgovor na mnoga pitanja.
Autor u svakom slučaju treba hrabrost kao snagu kojom ide u susret strahu ili uprkos njemu. Možda je ta hrabrost najpotrebnija i ako imamo sreće ispoljava se u toku samog procesa stvaranja i suočavanja sa samim sobom gdje je zaista najpotrebnije “ogoliti” se sasvim, a kada djelo dođe u dodir sa čitaocem je “kasno”, već je vrijeme zvano “što je učinjeno je učinjeno” i to je doba za uživanje u plodovima svog rada ili je bar tako u mom slučaju.
Tvoj otac je bio slikar, profesor istorije i geografije, pomorac, jogin. Živeo je u Indiji i proputovao celi svet. Da je ostala samo ova slika oca, kako biste se vas tri sestre razvile da nije bio i alkoholičar?
Da, bio je sve to i mnogo više. Nažalost, jogin nije bio, ali je u jednom periodu svog života praktikovao jogu. Srećom, svoju očaranost tom drevnom disciplinom prenio je na mene još u mom djetinjstvu i na tome sam mu veoma zahvalna. Joga je, s obzirom na to da sam odmah osjetila njene dobrobiti ostala redovna praksa u mom životu, pa sam postala i učitelj joge i u stalnoj sam praksi i učenju. Kod njega je, međutim, kao što i kažem u knjizi, taj otpor prema svemu što je dobro za njega a što se u narodu zove “prokletstvo” prevladalo, vodeći ga u poročnom pravcu i za rezultat imalo razarajuće posledice na njega i našu porodicu. Svaka razorena porodica je izmicanje tla pod nogama djeteta, rušenje temelja života i naravno da dok je čovjek živ stvari se mogu popraviti, prevazići ili prihvatiti i krenuti dalje, ali te patnje bez izuzetka ostavljaju ožiljke, donose određene zastoje, propuštanja prilika, usporavaju…
Vjerujem da bismo ranije, intenzivnije ili potpunije ostvarile svoje potencijale u idealnim uslovima, ali ko će ga znati, sve je to život. “Dobiješ koliko možeš da podneseš i poneseš.” U svakom slučaju, naša majka nas je sačuvala na okupu, bila naša podrška, oslonac i puna vjere u nas tri, pa sada kada više nije sa nama osjećamo svu snagu njene ljubavi i doživljavamo je kao putokaz.
Ti si slikarka i pisac. Šta je jače u tebi — reč ili potez četkicom?
Rekla bih potez rječju ili da odgovorim stihovima iz Boemovih kćeri:
Riječi, Vulfi, riječi!
Rečene, neizrečene,
lijepe, ružne,
srećne, tužne,
sumorne i umorne,
bistre, jasne, krasne,
opore i slasne,
olake i teške,
pogrešne, bez greške.
Pomire i svađaju,
liječe,
da ubiju sprječe,
podignu, provuku,
prestrave, dotuku,
prodiru do srži,
pod kožu se uvuku,
miluju pa prjete,
gode a i štete…
sve su rječi, Vulfi. Sve.
Kako bi objasnila šta je za tebe posvećenost?
(Po)svetiti, neka ti postane sveto šta god da radiš, posebno ono što moraš a ne radi ti se. Posveti se sebi, djetetu, partneru, odnosu, kreaciji, svemu i bilo čemu, svemu što radiš u datom trenutku i uvijek u životu. Po sve (si) ti. Ako si posvećen i ako ti je sveto, bićeš zahvalan. To su već dvije vrline koje stvaraju istrajnost, a onda su to tri vrline, da ne kažem druga dimenzija u kojoj prepreke ne postoje ili bar nikada nisu zastrašujuće. Zbog razumjevanja posvećenosti na taj način, roman Boemove kćeri počinje rečenicom “Posvetu posvećujem posvećenosti”.
U tvom fokusu je dete i tvoje unutrašnje dete. Zašto?
Zato što je dijete sjeme, svako dijete, pa i moje unutrašnje dijete. Dijete je esencija svega što jesmo i što ćemo ikada biti, svega što radimo i stvaramo. Dijete mi je u fokusu i zato što na djeci svijet ostaje i djeca ostaju svjetu.Ogromna je odgovornost na nama. Voljela bih da svi globalno imamo svijest o tome kakvu djecu ostavljamo svjetu i kakav svijet ostavljamo djeci. Djeca nam donose svježa znanja, nove perspektive i dimenzije, a na nama je da im prenesemo iskustva i ostavimo nasleđe u raznim oblicima. Nije lako, ali je divno.
Trenutno pišeš dečju poeziju za dečake. O čemu će se raditi između korica?
Među koricama knjige “Mali dječak velik čovjek” je cjeli jedan fascinantan, nestašan dječački svijet, pun avanture. Ustreptali svijet nade, vjere i akcije, istraživanja i zabave, pa tu ima:
“smjeha, igre, plesa
I naravno urnebesa”
Tri dječaka kojima je darovana naša “ženska” porodica donjela su sasvim novu energiju i inspirisala me da ovaj put iz njihove dječačke i moje perspektive tetke pišem za dječake.
Tvoja prva knjiga poezije “Lana-Asija sa cvijećem u kosi” je posvećena tvojoj kćerki.
Kao djeca radimo sve da naši roditelji budu ponosni na nas, a ako sačuvamo dijete u sebi i kao roditelji radimo sve da naša djeca budu ponosna na nas. Ta knjiga je nastala spontano i lako. Lana-Asija je svakodnevna i životna inspiracija. Većinu “razgovora” s njom tokom njenog djetinjstva sam vodila u stihu i sada sa ove vremenske distance vidim da je čak i onaj frustrirajući dio roditeljstva pretvoren u stih. Kao mala se stalno kitila cvjećem, a meni je to simbol sreće i radosti, pa sam tako nazvala knjigu.
Ilustracije je radila ona sama, dakle ilustracije je radila “inspiracija”.
Koji bi savet dala svoj deci sveta?
Od djece uglavnom tražim savjet, a njima bih dala neka iskustva i uz izvinjenje ih zamolila da “isprave štetu i čuvaju planetu”.
Ko danas čita poeziju?
Možda malo ko čita, ali je mnogi vole čuti. Dajem doprinos tako što rado posjećujem škole, čitam i govorim djeci poeziju i oni vole ta naša druženja. Vjerujem da ih to može podstaći da postanu čitaoci.
Tema novembarskog izdanja RYL magazina je stih Branka Miljkovića “Neki će svemir ponovo da nas stvori”. Kako gledaš na transformaciju svoga bića i koji to svemiri dopiru do nas?
Divna tema i divan stih. Sjećam se, kada sam u ranoj mladosti prvi put pročitala ovu pjesmu, malo sam šta razumjela, ali je ovaj stih ostavio dubok i trajan utisak i doživjela sam ga kao smjernicu, upozorenje u smislu — pazi kakva ćeš biti jer “neki će svemir ponovo da nas stvori”, stoga budi najbolja moguća. To je ujedno bila i neka vrsta spoznaje da mi sami možemo uraditi nešto sa sobom, da to kakvi smo trenutno nije konačno i može da se mjenja u raznim pravcima, najbolje u željenom i pozitivnom.
Tako da odavno na transformaciju svog bića gledam veoma zahtjevno i istovremeno blagonaklono, zahvalno i analitički. Mislim da do nas uglavnom dopire ono što želimo ili ono što je potrebno da bismo postali onakvi kakvi možemo ili želimo biti.
