in

NEKA NAS LJUBAV VODI

PIŠE: JELENA TOMIĆ

U svetlu ljubavi i brige o sebi, duboko uronjena u srž ljudskog bića, leži nepresušna esencija života – ljubav prema sebi. Osluškujem odjek tih dubokih struja koje teku kroz srca i umove ljudi, razmatrajući saznanja koja otkrivaju suštinu našeg unutrašnjeg putovanja. Mraka se plašimo, a iz mraka smo došli sa namerom da odemo u svetlost kada budemo spremni. U mraku je cela naša istina i kada prepoznamo i osvestimo svoj mrak, počinje buđenje koje nas može odvesti do neslućenih blagoslova. Kada ljubav proteče našim ćelijama, čitavo naše biće, radosno i razigrano, grli i svetlost i tamu.

Međutim, čovek je obuzet dnevnim trivijalno­stima, obuzet je tehnologijom koja nije uvek u njegovoj službi, obuzet je udovoljavanju drugi­ma, zaboravljajući u isto vreme i sebe i svoju autentičnost.

Ljubav prema sebi ne počiva na površini, ona je duboko ukorenjena u prihvatanju sopstvene suštine. To nije samoizopštenje ili narcisoidno obožavanje, već suptilni balans između jasnog postavljanja granica i saosećanja prema sebi. Da li ste se zapitali kako ljubav prema sebi oblikuje naše odnose sa svetom?

U srcu brige o sebi stoji hrabrost da se suo­čimo sa svojim unutrašnjim demonima i da prigrlimo svoje svetlo i tamu podjednako. To je proces sazrevanja, putovanje koje zahteva duboki pogled u sopstvenu dušu, osluškivanje glasova iznutra i odlučno koračanje ka auten­tičnosti.

Kroz ovo putovanje ka suštini, srce kao moćni energetski centar osvetljava staze dubokog samoprihvatanja i ljubavi. Ono nas podstiče da istražimo svoje strahove, sumnje i nesigurno­sti, ono otvara vrata ka dubljoj povezanosti sa nama samima. Ovde, u ovom svetioniku istine, pojedinac nalazi snagu da se vine iznad sva­kodnevnih oluja i da plovi ka luci unutrašnjeg mira.

Ljubav prema sebi nije sebična, već nužna za svaki odnos koji gradimo sa svetom oko sebe. Kada negujemo sopstveno srce, ono postaje izvor iz kojeg nežnost, razumevanje i sao­sećanje neprestano teku. Samo iz tog izvora iskrene ljubavi možemo izgraditi mostove ka drugima, deleći svoju jedinstvenost i snagu sa njima.

Zašto bismo uopšte imali očekivanje da nas neko voli i poštuje po meri našeg uma, a često nismo spremi isto i više da prigrlimo sebe?

Kada ste se poslednji put zahvalili svom srcu koje neprestano kuca i jasno pokazuje da ste živi?

Kada ste se poslednji put zahvalili novom ju­tru i udahnuli vazduh koji plućima daje novu radost?

Zanemariti tako jednostavne i podrazume­vajuće radnje našeg tela je sve samo ne lju­bav.

Mi smo kao duša došli na ovaj svet sa određenom misijom, koja čeka realizaciju i ima mogućnost da se manifestuje tek kada smo u skladu sa našom prirodom, a srž naše prirode stoji u dubinama našeg bića i pravom istinitom povezanošću sa našim srcima.

Kroz lični rast i razvoj imamo tu veličanstvenu mogućnost da skinemo sloj po sloj onoga što nije naše, slojeve koji nam ne služe, imamo mogućnost transformacije koja ima za nameru da vratimo sebe sebi.

Kada ste pomislili i uopšte osvestili koliko rana i trauma strpljivo čekaju isceljenje?

Kako bismo uspeli da zaista čujemo svoje srce i svoj prirodni ritam, potrebno je da radimo na svim aspektima svog života i da se regresiramo u prošlost koja nije prošla nego je samo potisnu­ta iz nelagode.

Naš doživljaj stvarnosti i našeg sopstva je često iskrivljena slika, koja traži od nas da je ispravi­mo. Da, baš mi smo pozvani u ovom veku da transformišemo kako sebe tako i naše pretke, reku ljudi koji teku našim venama. Oni su činili najbolje što su umeli, ali da li mi činimo najbolje što umemo?

Moja baka je zajedno sa svojim sestrama i bra­tom ostala siroče, prababa Dara je umrla nakon aburtusa petog deteta, u teškim mukama, a pra­deda je kao alkoholičar nastavio svoj život sa dru­gom porodicom. Ta snažna trauma napuštanja je nastavila da teče kroz DNK. Da li je moja baka obavijena tom traumom imala kapacitet da voli sebe? Osećaj žrtve je bio tako snažan da u ta­kvim okolnostima nije bilo moguće ni očekiv­ati ljubav od bližnjeg svog, po katkad se mogla očekivati milost i empatija, ali prava ljubav ne. Moja majka je intuitivno pokušavala da promeni tok, ali i dalje se to nije moglo nazvati pravom lju­bavlju. Iako sam odrasla u divnoj porodici, moje destrukcije u ranim godinama su upravo bile oti­sak prošlih težina. Međutim, u ovom veku, veku samospoznaja, pozvani smo da isceljujemo, da osvetljavamo, da se budimo, da milujemo, da vo­limo, da primarno živimo radost. Ja danas jesam ljubav, jesam radost i jesam voljena.

Vrlo samouvereno treba da prekinemo ponavlja­jući lanac trauma i vratimo se svojoj suštini.

Na kraju, ljubav prema sebi nije cilj koji se po­stiže, već putovanje koje traje celog života. Kroz svetlost i senke, kroz radosti i izazove, ljubav prema sebi nas vodi ka dubljem razumevanju sopstvene esencije. Neka vas ljubav vodi kroz život, pružajući snagu da zračite svojim istinskim sjajem u svetu koji traži originalnost i istinu.

ŠTA MISLITE?

EJ ĆAO, KAKO SI?

SCENA KAO DRUGI DOM