INDIJA

FOTOGRAFIJE/PIŠE: MARINA RIBAR

Oduvijek me nešto vuklo da odem posjetiti tu zemlju, ali uvijek su neke druge destinacije bile prioriteti. Prije godinu dana sam sa fren­dicom posjetila Tajland i tamo smo upoznale taj predivni par iz Indije i sprijateljili se. Na nji­hov poziv, odlučile smo ove godine se odvažit i na taj korak. Plan je bio vidjeti što više u 3 tjedna, pa smo se odlučile za odlazak sa agencijom (međutim, Indija nije tako strašna kako su nam pričali da čovjek ne bi mogao otići u vlastitom aranžmanu).

Veljača je najbolji mjesec za posjetit Indiju, jer je klima nekako najbolja, u što smo se i same uvjerile. Iako je i tada bilo jako vruće, ne želim si ni zamislit kako je to kada je baš baš vruće. Sletile smo u Delhi i zapravo smo već u avio­nu upoznali našeg novog indijskog prijatelja. On nam je odmah otkrio put od aerodroma do hotela u super brzoj metro liniji, koja je st­varno na svijetskom nivou. Za Indijce stvarno mogu reći da su gostoljubiv narod.

U Delhiju smo doživjele prave okuse Indije (smog, gužva, vrućina, prašina), te smo jedva čekale našu sljedeću lokaciju, a to je bio Va­ranasi. Varanasi je najsvetiji indijski grad, koji leži na rijeci Ganges. Odlučile smo si uplatit turu obilaska grada, zajedno sa odlaskom brodom na rijeku Ganges, kako bi sudjelova­le u ceremoniji kremiranja. Na najstarijem ghatu se ljudi kremiraju od 0 – 24 h, i unatoč mojim strahovima da će to bit preodvratno i smrdljivo, iznenadilo me. Ganges ne smrdi, iako je u tom dijelu najprljavija rijeka, zrak ne smrdi, tako da sam bila ok sama sa sobom. Naš super vodič nam je pričao priče i legende o paljenju ljudi (zašto, kako i zbog čega oni to rade) i moram priznati da je bilo strašno zanimljivo, tako da me to zapravo odvelo iz osjećaja nelagode i osjećaj fascinacije. Ako želite saznati zašto, morat ćete ju sami pos­jetit, jer neke stvari se moraju doživit.

Nakon Varanasija, vratile smo se u Del­hi kako bi sa grupom nastavile sljedeća 2 tjedna. Posjetile smo gradove Agra (Taj Ma­hal), Jaipur (Palaca vjetrova), Udaipur (zovu ga Venecijom istoka), Pushkar (sveto grad), Ahmedabad (posjetili Ghandijev muzej), Mumbai (metropolis), te Goa (party mjesto). Od svih navedenih mjesta, nekako me se na­jviše ljepotom dojmio Udaipur. Stvarno ga s razlogom zovu Venecijom istoka. Grad leži ne 5 jezera, postoji ta kraljevska palača koja je predivna i grad je relativno čist (razumjet ćete me da je to jedna od bitnih stavki kad posjetite Indiju). Varanasi i Agra su apsolutne ruševine od gradova i tamo imate samo 2 st­vari za vidjet. U Varansiju doživljaj Gangesa i sve što ide uz to, dok u Agri morate posje­tit jedinstven i neponovljiv Taj Mahal. Još i sad pamtim osjećaj kako sam se sva naježila kada sam u srcu Taj Mahala od vodiča sluša­la priču o nevjerojatnoj ljubavi koja stoji iza te cijele građevine. Suze ti navru na oči. I mogla bi ga gledat danima i divit se toj ljepoti (još kad se zna da je izgrađen 1651. postaje fas­cinantnije).

Još jedna sreća za nas je bila ta što smo mo­gle sudjelovat na Holi festivalu (proljetni fes­tival). U to vrijeme smo bile u Mumbaiju, koji je nekako postao sličan zapadu (što se tiče samih građevina i ljudi koji trče, jure za pos­lom), ali smo uspjele doživjet taj Holi festival. Postoje te boje kojima se ljudi gađaju ili mažu jedni drugima lica, i to bude genijalnoooo, i svi su sretni, plešu, slave… predivan osjećaj. Naravno da sam si ponijela te Holi boje doma, jer sam skužila da dobro drže na izblajhanoj kosi (umjesto preljeva).

Dalje nas je put odveo u Gou, party mjesto. Šta reći za Gou (nepregledne pješčane plaže, birtija koliko hoćeš, i u principu, to je to. Nije me nešto oduševila, ali bilo je dobro mjesto za predahnut nakon luda 2 tjedna vožnje au­tobusima, vlakovima, čak i jednim avionom.

Preogromna zemlja za vidjeti sve, ali mislim da sam dobar dio vidjela i doživjela. I defini­tivno ono što mogu reći da su me ljudi u Indiji oduševili svojom spontanošću i gostoprimst­vom, da se ni u jednom trenutku nisam os­jećala nesigurno na ulicama bilo kojeg grada. Upoznala sam prekrasne ljude s kojima sam i danas u kontaktu, i to je ono što je ljepota mojih putovanja. Upoznavanje raznih kultura i običaja, ljudi, načina života, i svako to puto­vanje me, na neki način, izgrađuje kao osobu i čini me sretnom.

A da još ne zaboravim spomenut indijsku kuhinju. Odlična kuhinja, naravno, sve je spicy, i ako vam želudac nije navikao na to, nakon 3 tjedna, želudac će se počet bunit (kao moj) i tada sam otišla prvi put u KFC da malo ublažim ljutinu vege burgerom i pomfritom. Vrlo bitno kad idete u Indiju je da probate bit svjesni šta jedete. Ja sam izbjegavala street food i kad odete tamo bit će vam jasno zašto (mada uvijek postoje oni glasni koji moraju probat sve, pa obično završe na wc-u ili u bol­nicama zbog trovanja hranom). Tri tjedna In­dije bila sam vege, jer sa mesom nisam htjela riskirat (jedna cura iz grupe je riskirala i za­vršila na hitnoj radi trovanja piletinom). Voda se pije iz boca i to samo iz 3 markirane boce (Bisleri, Kingfisher i još jedna koje se ne mogu sjetit). I, naravno, kao svaki Balkanac, na put se ne ide bez rakije. Vjerujte mi, rakija tamo život znači da izbjegnete probavne i crijevne probleme.

Mogla bih ja još danima pisat o Indiji i svom iskustvu, ali možda je najbolje da vam ne kažem sve, nego da uzmete ruksak i put pod noge. Znači, kravlji izmeti i zmazanoća je ono na što se morate naviknuti tamo i prestati zgražavati. To je tako, sa takvim postavkama u glavi krenite put Indije i sve ono što tamo doživite (a doživit ćete puno), učinit će vas možda malo drugačijom osobom.

\\