PIŠE: MERI BAUK
Jedna energija me skoro ubila. Druga mi je spasila život.
Ako već čitate RYL, znam da nema potrebe za dodatnim objašnjenjima.
Energija je sve, i sve je energija. Svaka riječ, osoba, biljka, životinja, vatra, voda, zemlja, zrak, kiša, vjetar, osmijeh, suza, poljubac, udarac, pogled, Bog… Sve.
Sve u nama i oko nas je energija koja mijenja svoj oblik. Ništa više, i ništa manje.
Dugo su u nizu mojih osobnih unutarnjih konflikata jedni od najvećih bili upravo jin-jang disbalans i prihvaćanje da sam za mnoge tuge i pogreške odgovorna isključivo ja sama. Ne sudbina, ne neka viša sila, već moje tvrdoglavo usmjeravanje mentalne i emocionalne energije na tamnu stranu postojanja. I onda bi se desila manifestacija realnosti koju nisam željela.
Kvantni fizičari su davno pojasnili što pogrešno radimo. Ako je naš energetski sustav zaista kompilacija misli, emocija, dubokih vjerovanja; neosviještenog genetskog nasljeđa, i još hrpe stvari, ignorirati njegov značaj je zaista pretenciozno i budalasto.
Kad se samo sjetim koliko puta sam prezrivo frknula nosem na ono „šta zračiš, to privlačiš“, da bi mi sada to postala omiljena mantra. Kada to osvijestite, bude vam jasnije zašto su se neke stvari desile, a neke druge nisu. Zašto su neki ljudi tu da ostanu, a neki moraju otići.
Zašto se na nekim mjestima gdje nikad ranije niste bili osjećate kao da ste stigli doma, a na nekim dobro poznatim vam je hladno i neudobno.
Prepoznavanje i upravljenje energijom je sposobnost koja nam je urođena. Zanemarili smo je i negdje usput zaboravili, ali nije izgubljena. Poput sviranja klavira, i ona se može uvježbati.
Naputci su posvuda. U životinjskom svijetu, u dnevnim zapisima, religijskim knjigama, znanstvenim radovima… Ali ponajviše u nama samima.
Znakovi zaista jesu onkraj puta, ali Put je u nama.
Jednom davno me netko star i mudar nagovorio da zagrlim stablo. Učinila sam to iz poštovanja prema toj osobi, ne očekujući ništa, budno pazeći da me nitko ne vidi.
Suze su me iznenadile. Onu moju osobu nisu.
„To je tvoje stablo. Sadio sam ga s istom energijom i emocijom kojom sam tebe prvi put zagrlio. Zato ste se prepoznali.”
Naime, baš to stablo je posadio na dan kad sam se rodila, kao što je to uradio na rođendan svih svojih unuka.
Kada mi je to ispričao, rasplakala sam se još više.
I mnoge rane su taj dan zacijelile.
Jer je ljubav najsnažnija od svih energija.
Apsolutno nepobjediva.
Stvaralačka.
Ili kao što je Dylan Thomas jednom napisao:
The force that through the green fuse drives the flower
Drives my green age; that blasts the roots of trees
Is my destroyer.
And I am dumb to tell the crooked rose
My youth is bent by the same wintry fever.
The force that drives the water through the rocks
Drives my red blood; that dries the mouthing streams
Turns mine to wax.
And I am dumb to mouth unto my veins
How at the mountain spring the same mouth sucks.
The hand that whirls the water in the pool
Stirs the quicksand; that ropes the blowing wind
Hauls my shroud sail.
And I am dumb to tell the hanging man
How of my clay is made the hangman’s lime.
The lips of time leech to the fountain head;
Love drips and gathers, but the fallen blood
Shall calm her sores.
And I am dumb to tell a weather’s wind
How time has ticked a heaven round the stars.
And I am dumb to tell the lover’s tomb
How at my sheet goes the same crooked worm.