PIŠE: DRAGAN SJEKLOĆA
FOTOGRAFIJE: DRAGAN SJEKLOĆA, MIA MEDAKOVIĆ
Koliko je puteva, ili da li je riječ o jednini ili množini. Gdje sam počeo i gdje sam sada.
Zanimljivo da sam prijedlog za pisanje na ovu temu dobio u trenutku kada sam svoj kofer, nadam se na kratko, spustio na Cetinje, gdje sam sopstveno putovanje i počeo. Svojedobno mi je Božo Koprivica rekao da kada se čovjek vrati na mjesto odakle je krenuo, napravio je pun krug i to bi trebalo da znači da je na kraju, makar karijernom.
Ok, Cetinje mi nije dalo profesionalni put. Životni jeste krenuo iz tog čudesnog prijestonog grada, ali ipak vjerujem da je ostalo koraka za još udisanja zraka u nekim drugim prostorima.
Pet decenija koračanja po planeti Zemlji i traganja za smislom, nažalost, nije mi još dalo odgovor da li smisao mogu dokučiti. Možda je to i očekivano, jer samo Bog smisao zna, pa valjda zato, kažu, ne smijemo propitivati vjeru. Vjeru u sopstveni cilj, dakako, možemo i moramo. Ostvario sam se kao roditelj, kako se to kolokvijalnim rječnikom kaže. Možda sam zato i došao na ovaj svijet. Antonia, produžetak vrste, vjerujem s razlogom jeste vesela i vrcava.
U međuvremenu, dok ne odem, pokušavam biti novinar. Preko dvije decenije raznih utakmica u nogama i na raznim terenima, možda mi daje za pravo da kažem da sam upoznao ovu profesiju. Kroz to putovanje, pratio sam, učestvovao, ali i kreirao zanatske forme. Značajno se svijet izmijenio od prvog dodira s perom, do ovog današnjeg, najčešće, novinarstva mišljenja. Nažalost.
Dominantno je moj rad vezan za televiziju, ali su se prve rečenice ispisale na Radiju Crne Gore. Sjećam se da nije smjela biti duža od olovke, jer ova profesija traži nedvosmislenost, a u desetak centimetara, koliko je duga olovka, teško da možete pretjerano pametovati. Time ste i razumljivi onome kome su vaša slova, riječi namijenjene. Kako vam ovo izgleda, slično s današnjim stanjem?
Od radija, preko Javnog servisa, urednika u Al Jazeera Balkans, do direktora programa u Televiziji E, kojoj pokušavam trasirati stazu ka vrijednostima kojima teži civilizacijiski krug kome pripadamo. Težak zadatak, ali je zato izazov zanimljiviji.
Častio me posao, ali i trud, mnogo toga. Putovao sam s kraja na kraj planete. Uvijek držim oči otvorene, pa zato i upijam sve što su različitosti prostora mogle donijeti. Čovijek je kao puzavica. Lijane su mi se usmjeravale i prilagođavale u skladu sa novim iskustvima i doživljajima. Sad bih mogao reći da sam uspješno stasao u osobu koja vidi, često i udahne bogatstvo koje živimo svakodnevno. Vjerujem u ljude. Nijesam naivan, svega se natrpalo u ovih pedeset i kusur, ali odlučio sam da su ljudi lijepi. U skladu s tim uvjerenjem i živim. Kako nije pristojno govoriti u prvom licu jednine, neću se kvalifikovati. Znam da se trudim da budem od koristi i drugima, ali i nepokolebljivo svoj.
Kada i ako uočim da je drugačije, preispitam i sebe i druge i relativno lako ugledam sunčeve zrake, ponovo.
Put kojim hodim, oblikovao se u skladu sa mojim senzibiltetom, ali ne dominantno i željama. Želio sam postati umjetnik. Fotografija. Došla je u moj život niotkud, potaknuta emocijom i ostala. Opsesivno me upućuje na radost. Zato u posljednjih desetak godina, uz TV, živim i kroz taj objektiv. Proizvod tog druženja je, s ponosom ovo pišem, izložba u galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Privilegovan. Nije bilo razumijevanja u staroj crnogorskoj familiji, pa sam do samog sebe stigao nešto dužim i zaobilaznim putem. Svojeglavo, odlučno, ali ipak poštujući uzvišenu figuru oca koja je u vremenu mog formatiranja bila neupitna. Skoro kao ona priča o vjeri. Opet, preispitivanje je neminovnost, ali i okosnica svake žive osobe. Imao jedan ili stotinu puteva.
