PIŠE: ANIMA MUNDI
FOTOGRAFIJE: ESRA ROTTHOFF, MARIO ILIĆ, VOLKER KELLNER
VERNESA BERBO (KELLNER), GLUMICA, AUTORKA I PEVAČICA, ANGAŽOVANA U MAKSIM GORKI TEATER U BERLIN, THALIA TEATER U HAMBURGU. NASTUPANA NAJVEĆIM SCENAMA NA SVETU. ŠARMANTNA, AUTENTIČNA, PRODORNE ENERGIJE. ROĐENAU PRIBOJU, STUDIRALA U SARAJEVU GLUMU NA AKADEMIJI SCENSKIH UMJETNOSTI, KAO IZBEGLICA IZ SARAJEVA UPUTILA SE PUT BERLINA. NEBO NAD BERLINOM JE ZAVOLELO, AI ONA BERLIN.
VERNESU SAM IMALA PRILIKE DA SLUŠAM U REZIDENCIJI NEMAČKOG AMBASADORA U BEOGRADU, NA NASTUPU SA BALKAN BOYS BENDOM, KOJI BALKANSKOM MUZIKOM OSVAJAJU SVET.
KAKO JE IZGLEDAO VAŠ PUT OD PRIBOJA DO BERLINA?
Moj rodni grad napustila sam puno ranije, jer sam u Sarajevu studirala i završila glumu na Akademiji scenskih umjetnosti. Po drugi put sam napustila Priboj kao ratna izbjeglica u ljeto 1993. Tada su sve granice bile hermetički zatvorene za izbjeglice (kao otprilike danas za Sirijce) i rečeno mi je, kad sam rekla da hoću da idem u Njemačku, da ni ptica ne može preko granice. Ja sam na to samo pomislila možda ptica ne može, ali ja mogu. Ukratko, krenula sam iz Priboja u četvrtak veče, u ponedeljak sam bila u Berlinu. Na putu sam srela više dobrih ljudi koji su bili spremni da mi pomognu i na kraju sam u Njemačku prešla pješke, četiri sata kroz šume, ilegalno. U ruci sam imala samo jednu plastičnu kesu sa presvlakom za par dana… bez novca, bez znanja jezika, ali čvrsto uvjerena da imam pravo da u miru i slobodi, bez mržnje, živim svoj život. Znala sam da se mogu samo na sebe osloniti. Sada, 25 godina kasnije, radim uspješno kao autorica, glumica i pjevačica. Prije 25 godina mi je bilo najteže izbrisati užasne ratne slike, koje sam svakodnevno nosila sa sobom, to besmisleno ubijanje i umiranje, osjećaj bespomoćnosti da naša tragedija, naš rat nikoga ne interesuju, da svijet u stvari samo čeka da se “naš” rat završi, pa da se između sebe dogovore ko gdje smije otvoriti banke, DM ili HM filijale. Sada sa bolom posmatram ove nove izbjeglice i kako se bivše jugoslovenske zemlje odnose prema njima. Ponašamo se kao da mi nikad nismo bili izbjeglice i kao da su ti nesretnici bića niže rase. Pritom, izbjeglice nisu nikakva nova pojava. Izbjeglice postoje otkako postoji čovječanstvo, a otkad postoji čovječanstvo, postoje ratovi, a rat je otac svake izbjeglice. Dakle, izbjeglice su osobe koje bi rado ostale u svojoj zemlji, ali je moraju napustiti da bi spasili sebe i svoju porodicu. Ni jedna izbjeglica nije dobrovoljno u bjekstvu. Ne postoji strašniji osjećaj od onog osjećaja kada ti otmu sve. Porodicu, dom, grad, tvoju zemlju… Ti si u bijegu, negdje moraš, a niko te ne želi! Doživljavaš stalna poniženja, strah, brutalnost, bol i nasilje. Niko te ne želi, niko se ne osjeća za tebe odgovornim. Taj osjećaj izgubljenosti i činjenica da nisi nigdje dobrodošao, teško se zaboravlja i briše. Ono što se nikad ne zaboravlja jeste ona prva zemlja, ono prvo ljudsko biće koje ti je priteklo u pomoć. Ne smijemo nipošto sebi dozvoliti da izbjeglice posmatramo kao problem, izbjeglice su ljudska bića! Zaštitimo prvo ljudska bića, pa onda granice!
KOJE JUNAKINJE VOLIŠ DA IGRAŠ? U ČIJOJ KOŽI SE NAJBOLJE OSEĆAŠ?
Volim igrati žene koje imaju svoje mišljenje, koje imaju probleme koje riješavaju sopstvenim snagama, koje znaju da misle, koje stoje čvrsto u realnosti, ali isto tako volim igrati i nježne, slabašne žene, što je za mene veliki izazov, jer je to potpuno protiv moje prirode.
A u stvari je potpuno svejedno, na kraju volim svaku tu ulogu koju sam igrala! Radujem se još uvijek kao dijete kad dobijem tekst i pročitam ime uloge koju ću igrati, to je uvijek kao malo novo rođenje sebe, od tog momenta znaš da će te prilično puno ljudi sledećih mjeseci zvati tim imenom. Meni je još uvijek to fascinirajuće koliko sebe dalje razvijam i obrazujem kroz sve te likove koje sam radila. Trenutno se pripremam za ulogu muškarca (što je vrlo interesantno), igram često jake dominantne, agresivne muškarce. Posle toga ću igrati jednu ženu, sa dokumentarnom pozadinom, Margaretu, koja je rođena 1895. i od strane nacista proglašena mentalno bolesnom i ubijena samo zato što se nije htjela potčiniti svom mužu i rađati bez pauze djecu za Hitlerovu Njemačku. Jedan od razloga što sam počela sama pisati tekstove jeste što sam, pogotovo na početku, kao strankinja dobijala samo stereotipne uloge, poput čistačica, prostitutki ili alkoholičarki… odbijala sam takve uloge, jer one ne reflektiraju stvarnost. U stvarnosti sam sretala strankinje doktorice, novinarke, umjetnice, učiteljice i po koju čistačicu ili prostitutku… Počela sam pisati, jer sam željela igrati kompleksnije, interesantnije uloge.
VAŠA POSLEDNJA PREDSTAVA „SAMO DA NE PUCAJU“ IZAZVALA JE VELIKU PAŽNJU U NEMAČKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI.
U tom komadu se bavim savlađivanjem ratne prošlosti u Bosni i Hercegovini. Kakav je odnos, 25 godina nakon rata, između počinilaca i žrtava, kako se odnosimo ili ne odnosimo prema istini i prošlosti. Za mene je važno da uvijek nanovo počnemo diskurs na tu temu, da bismo mogli čistog srca i čistog pogleda gledati u zajedničku budućnost! Počinioce treba jasno imenovati i kazniti, žrtve treba poštovati i zaštititi, nebitno sa koje strane.
U KOJOJ MERI POZORIŠTE MOŽE DA OBRAZUJE, ISCELJUJE?
Ne mislim da pozorište može da liječi ili obrazuje, to rade bolnice i škole, ali pozorište može da inspiriše ili ponudi alternativne poglede da određene stvari, može da ohrabri i ponudi prostor za drugačije mišljenje.
PIŠETE KNJIGU O POZNATIM ŽENAMA SA BALKANA, KOJE ŽIVE U BERLINU, U NEMAČKOJ. MOŽETE LI NAM U PAR REČENICA DOČARATI SVOJE JUNAKINJE KOJE TRAŽE SVOJE NEBO NAD BERLINOM.
Da, trenutno pišem seriju priča o balkanskim ženama u Berlinu. Naše žene su fantastične, fascinantne, uspiješne, prodorne i zaslužuju da im se posvijeti posebna pažnja.
GDE JE VAŠ DOM?
Moj dom je tamo gdje mogu mirno da zaspim, a spavam prilično dobro gdje god da dođem.
Imala sam priliku da vas slušam u rezidenciji nemačkog ambasadora u Beogradu, gde ste nastupali sa Balkan boys grupom. Balkanska izvorna muzika u jazz aranžmanu zvuči tako magično i svetski. Koliko neki drugi narodi mogu da osete naš folklor? Šta osećate dok pevate?
Za mene je uvijek fascinantno doživjeti kako muzika uvijek svima pripada, nebitno da li dolazi sa Balkana, iz Azije ili Amerike. Muzika je univerzalan jezik koji svi razumijemo. Na mojim koncertima, publika jednako reaguje u Berlinu, Beogradu ili Hamburgu. Dok pijevam, osijećam bezgraničnu slobodu i magiju komunikacije sa drugima, bez barijera i granica. Dok pijevam, dajem svojoj publici šansu da direktno uđu u moju dušu.
VAŠ TEMPERAMENT I VOKALNI IZRAZ NE OSTAVLJAJU PUBLIKU RAVNODUŠNOM. DAR, TALENAT, MILJENICA NEBA ILI SVE ZAJEDNO?
Sve zajedno. Ja sam, još kao mala djevojčica, otkrila da pjevanjem mogu da usrećim i odobrovoljim ljude i mislim da je to najveći dar koji se može posijedovati. Dar da usrećuješ ljude oko sebe. Od mame sam uvijek dobijala veći komad torte nakon što sam joj “slučajno” otpijevala “Ružo moja” dok je stavljala tortu na stol.
„JEDINO SNOVI NE MOGU NIKAD DA BANKROTIRAJU“ – CITAT IZ PREDSTAVE KOKANA MLADENOVIĆA „KAD BI SOMBOR BIO HOLIVUD” JE TEMA DECEMBARSKOG IZDANJA RYL MAGAZINA.
Nemam više puno snova koji se nisu ostvarili, moji snovi su prije uvijek bili pompezni, ogromni, sadašnji snovi su skromniji, ljudskiji, sanjam samo još o tome da je mojoj porodici i prijateljima dobro, da možemo da živimo u slobodi i miru.
Mislim da je imati nadu u budućnost puno važnije nego imati snove. Nada pokreće i motiviše jače nego bilo koji san. Ja doživljavam ovdje jako puno ljudi koji su ostvarili sve svoje snove, koji imaju sve, posao snova, partnera snova, auto snova, kuće snova, ali su ipak nesretni, neispunjeni, bez nade. Inače, mislim da posijedovanje novca i uopšte materijalnog, ne usrećuje ljude, naprotiv! Mislim da većina ljudi ima pogrešne snove, slijedi pogrešne ciljeve, mislim da sa snovima treba biti jako oprezan. Ono od čega ne odustajem jeste pravo na sreću, slobodu mišljenja i kretanja.
